Serdari sa Vučijeg Dola
Miljan Aleksić i Milorad Dodik su junaci našeg doba, serdari koje je na Vučijem Dolu ordenom Svetog Đorđa odlikovao vladika Joanikije. Nije poznato za koja je junačka djela odlikovan naš predsjednik, koliko je riječima i mačem RTRS-a posjekao Turaka, ali ne treba sumnjati da ih je bilo mnogo. Dodik kaže da je ponosan što je od vladike i crkve dobio još jedan orden i priznanje, te da se borba za slobodu nije puno promijenila u proteklih 140 godina, od one čuvene bitke Srba iz Hercegovine i Crne Gore za oslobođenje od Turaka do danas.
Moram priznati da sam se napokon i ja jednom složio sa Dodikom, i da je u pravu kada kaže da se i nakon 140 godina i dalje moramo boriti protiv tiranije i ugnjetivača. Metode pokoravanja naroda su napredovale i postale sofisticiranije, umjesto handžara, džeferdara, kubura i sablji dimiskija koristi se nova savremenija sredstva i aparati za kolektivni pritisak, ucjenjivanje i zastrašivanje naroda. Razlika je samo u tome što Turci i drugi strani zavojevači i okupatori uprkos strašnom pritisku nisu uspjeli mačem slomiti i moralno unakaziti narod za razliku domaćih okupatora koji su danas ljude napravili manje vrijedim od vreće braćna.
Naši preci na Vučijem Dolu, kao i na mnogim drugim mjestima gdje se ginulo za slobodu, sigurno se nisu borili za državu u kojoj će paše i subaše zamijeniti domaći tirani poput dva Mila. Republika Srpska i Crna Gora trenutno se nalaze na samom dnu Evrope i regiona, ne samo po niskom životnom standardu građana, velikoj nezaposlenosti i siromaštvu, već i po slobodi medija i stanju osnovnih ljudskih prava i sloboda. Kao i za vrijeme Turaka i drugih okupatora, građani su podijeljeni u dvije kaste. Malobrojnija grupica privilegovanih, bogatih i osionih oligarha i njihovih sinekura skoncentrisala je svu moć i bogatstvo u svojim rukama, i zahvaljujući od naroda opljačkanom bogatstvu i zloupotrebi institucija ona neprekidno tlači, ponižava i iskorištava drugu daleko mnogobrojniju ali siromašnu, izmanipulisanu i podijeljenu većinu potlačenih građana.
Represija i pritisak državnog aparata, tajne službe i otuđenih centara moći na građane mnogo je snažnija nego za vrijeme komunizma i jednoumlja. Crnogorci duže od dvije, a mi nešto duže od jedne decenije, nažalost živimo u stalnom strahu od moćnika koji nas ucjenjuju i prijete gubitkom posla i osnovnih uslova za život dostojan čovjeka ako se vaše ime ne nalazi u njihovoj bazi sigurnih glasova i ako umjesto krsta i amajlije oko vrata ne nosite njihovu crvenu partijsku knjižicu.
Ne znam šta je vladiku Joanikija motivisalo da baš Dodiku i Miljanu dodijeli orden, ali činjenica da su dva serdara sa Vučijeg Dola u povratku svratili prvo u novi Eparhijski dom vladike Grigorija u Trebinju, okružen jakim snagama policije, jasno kazuje ko stoji iza još jedne operacije vazdizanja lažnog Vožda na pijedestal. Nekada se do vrijednih i cijenjenih ordenja dolazilo junaštvom, čojstvom i hrabrošću iskazanom u velikim bojevima, a danas je dovoljno prebaciti veću sumu javnog novca iz budžeta neke firme, ustanove, opštine ili države.
Nadam se da će se prije neke naredne dodjele ordenja i priznanja nekom od balkanskih tiranina koji su porobili vlastiti narod, naši crkveni velikodostojnici sjetiti riječi vladike Rada iz Gorskog vijenca u kome jasno kaže da „Vuk na ovcu svoje pravo ima ka tirjanin na slaba čoeka, al tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija…“
Nebojša Vukanović
