Uzurpator i član Predsjedništva BiH Milorad Dodik uvijek ljutito i burno reaguje kad neko pomene njegovog sina Igora, milionske poslove koje od države dobija kompanija „Prointer“ i njegovo otvoreno uplitanje u politiku, vođenje države i kadriranje iz sjene, ali upravo je on uvukao svog sina u „visoku politiku“ i siguran sam da ga niko nikada ne bi nigdje spomenuo da se ne miješa tamo gdje mu nije mjesto.
Da je Igor prestolonasljednik u Dodikovoj projekciji povlačenja sa vlasti pokazuje i posjeta Dodika istočnoj Hercegovini, gdje je došao da smiri strasti i sukobe zaraćenih frakcija, prije svega Srđana Milovića i Luke Petrovića oko primata u elektro-energetskom sektoru, te pokuša povratiti poljuljali rejting SNSD-a koji je u žestokom padu. Postavlja se pitanje šta Igor traži u Delegaciji srpskog člana Predsjedništva BiH, i da li je ovo terenska priprema unutar Partije da Igor bude kalif umjesto kalifa? Vjerovatno da nakon terenske pripreme slijedi i zvanična inauguracija Prestolonasljednika, najvjerovatnije preko mjesta šefa Partije, sa koje bi kontrolisao sve institucije zarobljene države.
Za dobro upućene ovo nije nikakvo iznenađenje jer prestolonasljednik Partije i tatin sin već dugo vremena iz sjene vuče glavne konce, kadrira, postavlja ministre, direktore, diriguje zaduženjem, tj. vješanjem Srpske na Londonskoj berzi, raspodjelom tendera, i ovo je samo prirodan tok stvari i slijed događaja u procesu privatizacije države i pretvaranja u autokratsku totalitarnu pseudomonarhiju pod vlašću i kontrolom jednog čovjeka i jedne države.
Ako narod želi da i formalno da postane rob i sužanj u vlastitoj državi, svojevoljno podržava i pristaje na robovlasnički odnos, onda nek je sa srećom nezvanično krunisanje Prestolonasljednika za nasljednika Vožda i Uzurpatora.
Na kraju se sjetih anegdote kad je umro neki bahati i osioni beg, koji je kulučio i maltretirao narod, a jedna stara baka plakala kao da je umro neki blizak rod a ne neko ko je maltretirao. Na pitanje zašto plače za nekim ko je cijeli život kulučio i maltretirao ona je odgovorila da ne plače za njim već strahuje da će sin biti gori, kao što je djed bio bolji od oca, jer su stalno dolazili gori i okrutniji.
Iako mi se čini da ne može biti gore i da ne možemo potonuti dublje, bojim se da neke zulumćare ne budemo od blata pravili kako vrijeme ide i kako se situacija razvija, da ne dođu još gori, podmukliji, okrutniji i opasniji, koji će čak preteći sve što smo do sada vidjeli. Ipak sve je do naroda, i ako je ljudima dobro i lijepo, ne žele ništa da promijene i pokušaju nešto potpuno drugačije, onda ne treba trošiti sopstveni život kako bi kvario narodu idilu i blagostanje u kome svojevoljno uživa.
Nebojša Vukanović
