Vlada Revolucija

studentski protesti u Beogradu.jpg

Vlada Revolucija

Vladimir Mijanović, zvani Vlada Revolucija, jedan je od simbola masovnih studentskih protesta iz ljeta 1968. godine koji su uzdrmali tadašnji sistem i pokrenuli mnoge pozitivne procese i reforme u bivšoj Jugoslaviji. Više studenata je poginulo tokom sukoba sa policijom, desetine je bilo ranjeno a stotine uhapšeno, ali poslije 7 dana borbe i nadmudrivanja sa vlastima studenti su uspjeli da se izbore za uvođenje radničkog „minimalca“, ukidanje mjera štednje, pokretanje ekonomskih reformi i masovnog zapošljavanja…

Većina mladih nažalost nikada nije ni čula, a stariji Hercegovci davno su zaboravili Vladu Revoluciju, Trebinjca koji je sa profesorima Kostom Čavoškim, Dragoljubom Mićunovićem, Ljubom Tadićem vodio studentske proteste u Beogradu davne 1968. Zato UDBA nikada nije zaboravila i oprostila Vladi Revoluciji što je poveo studente iz Studenjaka u Beograd, pa je prvo izbačen sa fakulteta a potom uhapšen 1970. godine. U montiranom političkom procesu, zbog navodne neprijateljske propagande, osuđen je na 18 mjeseci zatvora u Zabeli. Potom su ga trebinjski udbaši hapsili na Ljubomiru, prijetnje i pritiske trpili su njegovi saradnici koji su se solidarisali sa njim i njegovim idejama. Kao istaknuti disident imao je puno problema i u Tuzli tokom služenja vojnog roka, a 20.4.1984. godine ponovo je uhapšen u Beogradu skupa sa Milovanom Đilasom i Gordanom Jovanovićem, koji je preminuo pod nerazjašnjenim okolnostima.

Bježeći od progona, Vlado Revolucija Mijanović 1986. godine sklonio se u SAD, a nakon 20 godina provedenih u progonstvu vratio se u Beograd 2006. godine. Revolucionarni duh ga nije napustio ni u poznim godinama, pa je i danas redovan učesnik protesta i akcija u srpskoj prijestonici.

Biljeg koji je stavio sebi na čelo ustajući protiv crvene buržoazije nije se skinuo ni poslije 5 decenija, pa Vlada Revolucija danas živi u neuslovnom napuštenom objektu propale fabrike u Beogradu koja je otišla u stečaj. U Srbiji, kao i u rodnom Trebinju, nikada nije dobio priliku za normalan posao i život dostojan čovjeka. Umjesto da mu Trebinjci odaju priznanje i budu ponosni što su iznjedrili hrabrog i drčnog mladića koji je prvi u bivšoj Jugoslaviji poveo masovne proteste protiv Titovog režima, nažalost Vladimir Mijanović ni danas nije dobrodošao u svom rodnom gradu. Zbog toga rijetko dolazi u Trebinje, svjestan da se nakon 50 godina mnogo toga nije promijenilo, i da su danas na vlasti potomci komunista i udbaša koji su ga decenijama proganjali.

Studenti su se 1968. pobunili zbog sve većeg raslojavanja u društvu, stvaranja crvene buržoazije, tražili su promjene i izgradnju pravednijeg sistema. Vlado Mijanović je podnio veliku žrtvu buneći se protiv nepravdi u državi i sistemu, koji je bio mnogo bolji i pravedniji od današnjeg., i to u godini kada je u njegovom rodnom Trebinju završen sistem Hidroelektrana na Trebišnjici. Sadašnje vlasti nisu u stanju napraviti ni maketu hidrocentrala koje su građene 60-ih, ali uprkos opštoj dekadenciji svi uporno ćute.

Pitam se gdje je i zašto mladima i studentima nestao revolucionarni duh, naboj, borba za pravdu i istinsku slobodu? Vođe studentskih organizacija, čast izuzetcima, danas su postali aktivisti vladajućih stranaka, mladi tajkuni i stubovi na kojima počiva nakaradni sistem. Politika je svoje bolesne prste umiješala u sve pore društva, pa se izbor predsjednika studentskih organizacija često namješta po partijskim direktivama kako bi se mladi kontrolisali, a funkcija koristi kao predsoblje za napredovanje u partijskoj nominiklaturi.

Prije 50 godina nije bilo slobodnih izbora, pa su mladi rizikovali živote i bili primorani da protestima na ulici mijenjanju državu i popravljaju sistem. Iako su mogućnosti danas mnogo veće, mladi nažalost ne cijene sebe i većini je ambicija da se uklope u nakaradni sistem, uz pomoć partije postanu neki pisar i činovnik provodeći radni vijek u memljivoj kancelariji sklapajući pasijans. Pitam se šta Vlada Revolucija i mnogi revolucionari iz bliske prošlosti pomisle i osjećaju kada vide svoje nasljednike kako glasaju i podržavaju nakaradni sistem zadovoljni jer im je Partija platila autobusnu kartu da dođu kući i glasaju na izborima? Upravo zbog takvog inertnog ponašanja i odnosa prema društvu danas je situacija mnogo teža, cenzura medija danas mnogo veća, a nivo osnovnih građanskih prava i sloboda mnogo manji nego 1968. godine.

Nadam se da će Vlado Revolucija Mijanović doživjeti da mu se za života u Trebinju oda počast i priznanje za veliki doprinos i stradanje zbog borbe za pravednije i bolje društvo, te da će služiti kao primjer budućim generacijama kako buntovnički a ne podanički mentalitet, može donijeti pozitivne promjene i društvo voditi naprijed.

Nebojša Vukanović