Kandidat opozicije i hrvatske „Petorke“ za člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata, bivši oficir Hrvatske vojske i obaveštajac  Zdenko Lučić nastavlja da piše o prošlosti, zloupotrebama i raskrinkava Dragana Čovića, predsjednika HDZ BIH, a njegovu poslednju objavu sa njegove stranice prenosim u cjelosti u nastavku..

KRAĐA STRANKE NA ČOVIĆEV NAČIN

Prošlo je skoro dvadeset godina otkako je na njezinu Devetom saboru Hrvatska demokratska zajednica pala pod vlast Dragana Čovića i njegovih ortaka. Čović tada nije izabran za predsjednika HDZ-a nego je na tu funkciju došao prevarom. Od tada, lažni branitelj, lažni magistar i doktor, lažni akademik s lažnim obiteljskim životopisom i lažnim grbom, po izboru Jugoslaven, a po potrebi Hrvat, ucjenama, prijetnjama i manipulacijama upravlja životima Hrvata u BiH.

Usprkos nemuštim priopćenjima Sveučilišta u Mostaru koje više skrivaju nego što otkrivaju, Čović nije objasnio javnosti na koji je način i kada magistrirao?

O doktoratu koji je navodno obranio 1996. godine, odmah po prestanku ratnih djelovanja tek što su cijevi topova ohladile, da i ne govorimo. Dok su branitelji ratovali Čović je učio i spremao doktorat, čim je prestalo pucati išao ga je braniti. Kad već nije branio domovinu da barem obrani doktorat.

Nije se on skrivao samo u ratu, poznat je i kao politička pobjegulja. Nakon proglašenja Hrvatske samouprave (3. ožujka 2001.), u strahu za svoje političko i poslovno carstvo koje je počeo graditi još kao ministar financija Federacije BiH (12. prosinca 1998. – 11. siječnja 2001.), odlučio je napustiti političku pozornicu. Najprije se skrivao u Grudama, a potom u Makarskoj, gdje je proveo najmanje godinu dana, pravdajući svoj izostanak političkom vrhu navodnim zdravstvenim problemima.

Nije zgorega podsjetiti da je šef tadašnjem ministru financija Draganu Čoviću bio predsjednik Vlade Federacije BiH Edhem Bičakčić iz SDA, koji je danas čelnik Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Bičakčić je bio jedan od onih koji su podržavali „Islamsku deklaraciju“ Alije Izetbegovića. Upravo je Bičakčić bio među organizatorima odlaska u Islamsku Republiku Iran u siječnju 1983. godine, nakon Homeinijeve islamske revolucije 1979. godine, koja je u Iranu uspostavila radikalni teokratski poredak obilježen čistkama, političkim progonima, represijom i tisućama ljudskih žrtava. Zbog Bičakčićeve uloge u organiziranju tog odlaska kasnije mu je suđeno u okviru „Sarajevskog procesa“ 1983. godine.

Bičakčić je s vremenom postao desna ruka Alije Izetbegovića, bio i ostao dio vrha SDA i blizak suradnik Islamske vjerske zajednice. Upravo se Bičakčić danas spominje kao ključna veza Čovićevog „zatopljavanja odnosa“ sa SDA, o čemu je govorio i pisao Večernjakov novinar Zoran Krešić, posebice u kontekstu političkih dogovora kojima bi Čovićeva kandidatkinja Filipović bila izabrana, vjerojatno i bošnjačkim glasovima. U jednoj od mnogih optužnica za kriminal protiv Čovića iz 2009. godine, Bičakčić i Čović bili su optuženi da su „u funkciji premijera i ministra financija Federacije BiH, bez odluke Vlade, dana 18. 1.1999. godine donijeli i potpisali odluku o rasporedu sredstava budžeta za 1999. godinu za stambena pitanja, kojom je iz sredstava tekućih rezervi odobren iznos od 3,2 milijuna KM za rješavanje stambenih pitanja zaposlenih u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, a zatim 20. 1.1999. donijeli i potpisali odluku o rasporedu sredstava budžeta za 2000. godinu za stambena pitanja, kojom je iz sredstava rezervi odobren iznos od 4,6 milijuna KM za istu namjenu, na osnovu kojih odluka je izvršena kupovina stanova“ nizu ljudi.

Koliko su se njih dvojica okoristili tim transakcijama ostalo je otvoreno pitanje. Oslobođeni su pravomoćno 2011. godine uz obrazloženje da je od počinjenog kaznenog djela „proteklo deset godina“ te da stoga svjedoci „imaju rupe u sjećanju“. Ovo samo dokazuje da je pravosuđe BiH puno rupa u organizaciji i radu. Nakon povratka iz Makarske,

Čović je uspio uvjeriti tadašnjeg predsjednika HDZ-a BiH Barišu Čolaka da ga kandidira za hrvatskoga člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Izabran je i na funkciju je stupio u listopadu 2002. godine, ali nije na njoj bio puni mandat. Visoki predstavnik Paddy Ashdown smijenio ga je u ožujku 2005. godinu pol prije kraja mandata zbog optužnice za nanošenje milijunske štete proračunu Federacije BiH, odnosno zbog pogodovanja „Lijanovićima“ u razdoblju dok je bio na funkciji ministra financija.

Samo dva mjeseca nakon što je smijenjen s mjesta člana Predsjedništva BiH, odnosno 4. lipnja 2005. održan je 9. Sabor HDZ-a BiH na kojem je Dragan Čović izabran za predsjednika stranke. Kao i sve drugo u njegovoj „političkoj“ karijeri, ni taj izbor nije prošao bez prijevare i manipulacija.

Američko veleposlanstvo pisalo je 13. travnja 2006. o saznanjima da je „Čovićev izbor za predsjednika stranke bio vrlo kontroverzan, uz utemeljene optužbe da je na stranačkom kongresu prošlog lipnja došlo do prijevare pri prebrojavanju glasova“ (Wikileaks: Cable: 06SARAJEVO814_a). Samo mjesec dana poslije, 25. svibnja 2006. godine (Wikileaks: Cable: 06SARAJEVO1174_a), u drugoj diplomatskoj depeši potvrđuje se kako je Čović pobijedio „zbog, po svemu sudeći, prijevarnog prebrojavanja glasova na stranačkom kongresu“.  Amerikanci to konstatiraju u vremenu kada im je Čović postao blizak saveznik, zapravo poslušnik koji je prihvatio za Hrvate pogubni, Travanjski paket. Čovićeva ekipa kontrolirala je ukupan izborni proces. Njegovi su suradnici određivali prostor održavanja Sabora i osiguranje, odlučivali tko može ući kao akreditirani medij, izaslanik ili promatrač, određivali način prijave izaslanika, distribuirali glasačke listiće te, što je najvažnije, sami prebrojavali glasove i proglasili pobjednika.

Drugoj strani nije bilo omogućeno ravnopravno nadzirati izborni proces niti provjeriti regularnost brojanja glasova. Mnogi od 544 izaslanika 9. Sabora i danas se sjećaju da je Božo Ljubić gotovo aklamacijski dobivao potporu izaslanika za svoje prijedloge, gotovo cijeli Sabor mu je pljeskao, dok je Čović jedva bio pozdravljen.

Teško je zamisliti demokratsko društvo koje ima minimum samopoštovanja, u kojem bi političar koje je pobjegao u ključnom trenutku za zajednicu i protiv kojega je zatim podignuta optužnica za teška kaznena djela, samo tri mjeseca poslije preuzeo vodstvo najveće političke stranke čiji je zadatak trebao biti štititi hrvatske interese. Ipak, izbori su završili tako što je Čovićeva ekipa proglasila pobjedu s oko dvadesetak ili trideset glasova razlike. Od tada on vlada HDZ-om i Hrvatima u BiH.

Čović je varao i vara na svim izborima, slično kao i njegovi partneri u SDA i SNSD-u. Izlaznost na izborima je od 7 do 18h oko 40 posto, a onda se naglo poveća od 18 do 19h na 70 do 80 posto. Nemilice se ubacuju i zaokružuju glasovi onih koji nisu izišli na izbore. To je jedini način da kriminalci, dezerteri i prevaranti “osvoje” vlast.

Zdenko Lučić