Bivši predsjednik Republike Srpske svojim beščaščem, primitivizmom, nevaspitanjem  probio je dno dna svojom nazovi tribinom u Bijeljini gdje je, kao znak nemoći, pričao viceve i ismijavao fizički izgled Igora Crnatka, šefa Kluba poslanika PDP-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

Ovo je pokazatelj nemoći i straha, ispod svakog nivoa časti, dostojanstva i političkog diskursa, a Zagorka Grahovac, poslanica Kluba za pravdu i red u Narodnoj skupštini Republike Srpske osvrnula se kolumnom na najnoviji ispad, što prenosim u nastavku, uz bonus video Dodikovih frustracija i meni, kako je 30 puta bolji čovjek

KADA MOĆ POSTANE NEMOĆ

Kada neko ko je obavljao najviše državne i entitetske funkcije posegne za ismijavanjem fizičkog izgleda svog političkog protivnika, to nije snaga nego nemoć. To nije humor nego moralni pad i znak slabosti, nesigurnosti i unutrašnjeg straha. Onaj koji napada nečije fizičke karakteristike pokazuje da mu je moralni kompas izgubljen a politička kultura srozana.

Kada takav napad dolazi od nekoga ko je bio predsjednik Republike, to onda postaje i slika društva koje smo stvorili a koje takvo ponašanje odobrava i nagrađuje smijehom i aplauzom.

Ali, iza ove Dodikove prizemne “ šale“ krije se nešto dublje- njegova nesposobnost da se nosi sa činjenicom da više nije predsjednik i da dostojanstveno prihvati poraz.
Njegov ispad otkriva ogoljenu slabost – strah od gubitka kontrole i strah od političkih protivnika, jer ovako može nastupati samo onaj ko se osjeća ugroženo.

I zato je pravo pitanje: U čemu je snaga Igora Crnatka kada Milorad Dodik osjeća potrebu da ga ponizi? Možda upravo u tome što Crnadak govori istinu, ima argumente, govori staloženo, ne vrijeđa, brani principe a ne privilegije i pokazuje da se politika može voditi i pristojno.

Dodik je pokušao udariti na dostojanstvo Igora Crnatka ali je ovim činom zapravo do dna srozao svoje vlastito dostojanstvo. I moram reći da mi je, bez obzira na to što sam i sama politički oponent Miloradu Dodiku, kao čovjeku iskreno žao što gledam takav strmoglavi moralni pad nekoga ko je dugo bio važna politička figura u Republici Srpskoj.

Anegdota koju je ispričao bila je neukusna i bolna i pitam se da li je gospodin Dodik razmišljao koliko će još ljudi biti pogođeno njegovim riječima? Koliko je onih koji žive sa istim ili sličnim razlikama, koliko djece, koliko roditelja, prijatelja, možda i njegove rodbine, koji su se u tom trenutku osjetili povrijeđeno i kojima je Dodikova “ šala“ rana, a ne smijeh?

I konačno, da li će se i crkveni velikodostojnici koji su mu dijelili ordenje i počasti, zapitati da li osoba koja javno ponižava druge zbog fizičkog izgleda zaista zaslužuje sve te simbole časti i vjere?

Ovo nije problem samo jednog čovjeka –ovo je ogledalo političke kulture u kojoj se misli da je galama znak snage a ruganje dokaz duhovitosti.

A onaj ko se smije tuđoj slabosti zapravo pokazuje svoju vlastitu bijedu jer , kako reče Dobrica Erić,
“ Moja ružna slika
ozverena lika
Koju umnožavate u večeri
i u jutra
to je slika vaše svesti i podsvesti
to nisam ja spolja,
to ste vi – iznutra!“

Zaga Grahovac