“Tvoje usne lažljive”

Objavljeno 13/06/2026

FOTO: GERILA

Dva je pitanja nedavno postavila poštena Jelena Trivan u programu ništa manje čestitog ATV-a. Dva drska, dva bezobrazna, dva nevaspitana pitanja. Dva pitanja iz kojih bije ledena jeza bahate naprednjačke politike, dva pitanja koja zaudaraju na licemjerje vučićevskog partijskog svijeta.

Gadno je toliko samopouzdanje iza kojeg stoji „raspucana praznina“, još je gadnija navika tolikog stranačkog amelja da neprestano brine, upozorava i opominje. Šta građanima Republike Srpske, pita zabrinuta Trivan, ne odgovara u toj Srbiji? Iza pitanja se krije podla teza koja kaže da građanima Srpske zapravo ništa ne bi trebalo da ne odgovara u toj Srbiji, jer je ta Srbija građanima Srpske dala kilometre i kilometre auto-puteva, nekoliko domova zdravlja, još više vrtića i škola, punila je naš budžet prazneći svoj, branila nas je kad su nas svi drugi napadali, gledala je u nas kao što tužna mati gleda u problematičnog sina.

Šta građanima Republike Srpske zaista može da ne odgovara u toj Srbiji? Đuka Bizon. Nebojša Krstić. Aleksandar Martinović. Njegov imenjak Vulin. Na primjer. Oni ne odgovaraju ni Srbiji, ali su korisni, a nema vlasti koja ne voli korisne i poslušne. Ne odgovara mi ni Ana Brnabić, ne odgovara mi ni udbaško slijepo crijevo Šešelj, ne odgovara mi ni Dragan J. Vučičević. Ne odgovaraju mi ni njegovi medijski sijamski blizanci Sarapa i Marić. I ne samo da mi ne odgovaraju, no mi se gade. I ne samo da mi se gade, nego ih prezirem onoliko koliko student može da prezire policajca.

Šta još može građanima Srpske da ne odgovara u toj Srbiji? Savamala noću. Diplome Nebojše Stefanovića i Siniše Malog. Gradnja na lijevoj obali Save. Kumovi predsjednika Srbije. Nanogica na skočnom zglobu Aleksandra Obradovića. Kamera manje sa naplatne rampe u Doljevcu. Privredno dobro u Jovanjici. Pad vojnog helikoptera. Kopanje litijuma u dolini Jadra. Trovanje Bora. Predaja i prodaja Kosova. Bure kod Inđije. Nadstrešnica u Novom Sadu.

Zvučni top u Beogradu. Maskirani batinaši koji palicama preoravaju Srbiju uzduž i poprijeko. Nije gotovo. Duga je naprednjačka ruka, pa na njoj ima mnogo krasti. Ima ljudi kojima ne odgovara to što predsjednik Srbije ne umije da nasiječe kulen. Što ne umije da otvori sač. Što klincima pod košem lupa „banane“. Što ne umije da šutne sa linije za „tricu“. Što ne umije da napusti bilijarski sto prije nego što rukom ubaci kuglu u džep koju je prije toga promašio. Što nema društvo za mali fudbal. Što i na reketu za badmington mora da se iživljava. Što ne zna riješiti kvadratnu jednačinu bez ijedne nepoznate, a po tablama crta grafikone i objašnjava kvantnu ekonomiju u kojoj je vidljiv samo rast naprednjačke imovine.

Jeleni Trivan nije jasno, i to je njeno drugo pitanje, kome treba da stvara nove srpsko-srpske podjele nakon posljednjeg građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije. Zašto je građanima Srpske bitno ko za koga glasa i ko koga voli? Nije sramota biti bahat, ali je sramota biti u toj bahatosti toliko glasan. Što je kuća u kojoj ovakva divna bića prebivaju veća, to je i promaja snažnija. Nisu srpsko-srpske podjele nastale u posljednjih petnaest godina, ali bi se lako moglo desiti da politika koju Trivan tako glasno brani – iako ona ne brani politiku nego sopstveni položaj koji joj je ta politika omogućila – bude upamćena po tome što je te podjele umnožila do posljednjeg broja.

Ko je stvorio podjele među Srbima: Vučić ili građani Srbije? Dodik ili građani Srpske? Ko je svoje protivnike – bili oni opozicioni političari, univerzitetski profesori ili studenti – nazivao ološem, stranim plaćenicima, domaćim izdajnicima, sitnom fukarom, bitangama, protuvama?

Budalama se, veli Danojlić, ne može zabraniti da vole otadžbinu, ali bi bilo dobro kada bi to radili malo tiše. Oni koje Jelena Trivan brani – a ona ne brani njih nego ono što su joj oni obezbijedili – podijelili su Srbe i gore i dublje nego bilo koja vojska prije njih. Kuga bi ostavila više živih. Dvadeset Vučićevih i Dodikovih godina opustošilo je Srbe, Srbiju i Republiku Srpsku „ko skakavac što polja opusti“.

Ako su se Vučić i njegova naprednjačka kamarila miješali u svake izbore u Republici Srpskoj, pogotovo u one opšte, zašto građanima Srpske ne bi bilo bitno ko za koga glasa i ko koga, kako i koliko voli? Žid veli da malograđani – cijeli taj naprednjački i nezavisni socijal-demokratski krug živi u malograđanskim kvartovima – nikako ne mogu da razumiju da čovjek može da bude pošten i na neki drugi način nego što su oni. Najbolje bi i najlakše bilo da nas gospođa Trivan sve učlani u SNS i u SNSD, pa da nikakvih podjela nema. Onda bi raspodjela bila konačna: oni bi bilo ono što su i sada, pa još i malo gori, a mi bismo tome svakodnevno aplaudirali. Bitno je ko za koga glasa, bitno je i zašto neko za nekoga glas, bitno je i ko je kome rekao za koga da glasa, ali je to manje bitno u odnosu na nadstrešnicu koja je pala i ubila šesnaest ljudi, na bure u koje je spušten raskomadan čovjek, na prese u kojima su razni klanovi mljeli ljude, na

medijske kasapine koji iz sata u ssat komadaju one koji drugačije misle. Ako to nije bitno i ako na tim tačkama ne dignemo granice, onda podjela zaista nema. Onda ćemo svu slušati večernji kurs iz sstrateškog upravljanja kod Jelene Trivan, a pravnu etiku kod Gorana Selaka.

Goran Dakić, Gerila info