Prenosim u cjelosti kolumnu Darka Marjanovića, povjerenika Za pravdu i red liste Nebojše Vukanovića u Ugljeviku, posvećen dešavanjima u Rudniku i termoelektrani Ugljevik i kontraverznom direktoru Diki Cvjetinoviću, koji je promijenio više partija i funkcija i vječito pliva uz vlast…

Darko Marjanović: Diko San Salvadore Cvjetinović

Ovako je Kristofer Kolumbo nazvao jedno ostrvo posle dugog lutanja i traženja kopna.

Sad bi se mogao ovaj naziv pripisati i prepoštenom Diki koji sebe hoće da predstavi kao spasitelja RiTE Ugljevika.

Nemoj nas ovako više spašavati kao Boga te molimo. Svako spašavanje nas košta preko 100 miliona ili u ovom slučaju 240 miliona maraka. Po ko zna koji put postavljamo pitanje zašto, zbog čega, koja je logika, da mi nešto što je naše damo čovjeku da ništa ne uradi i sad da nam on to vrati plaćamo 240 miliona?

Za taj novac ste mogli isplatiti kompletno ležište Ugljevik-Istok II, obnoviti mehanizaciju, napraviti radionice za majstore da ne popravljaju mašine na otvorenom i srediti malo upravnu zgradu da ne izgleda kao napušteno atomsko sklonište posle bombardovanja sa svim tragovima popucalih zidova.

Jasno je nama da vi to radite zato što dobijate podršku naroda na izborima, ali se pitamo samo DOKLE? Kad će biti dosta, kad ćete nahraniti gladne oči i usta. Pročitajte malo o pojmu i bolesti zvanom POHLEPA.

Da se ne bi vi mučili mi ćemo napisati jedni rečenicu u kojoj bi se mnogi mogli pronaći :

„Pohlepa je neumjerena ili nezasitna žudnja za nepotrebnim viškom, posebno za viškom bogatstva, statusa, moći, hrane.“

Čovjek kad spozna i prihvati da je bolestan, već je pola posla odradio. Naravno posle slijedi mukotrpan proces liječenja da bi se čovjek izliječio.

Pravo i obaveza inteligentnijih ljudi jeste da zaštite i pomognu manje inteligentnijim osobama. Njihova znanja i sposobnosti ne bi smjela služiti isključivo ličnim interesima, već i dobrobiti zajednice. Snaga uma dobija pravi smisao tek onda kada se koristi za izgradnju pravednijeg i sigurnijeg društva, u kojem oni slabiji, ranjiviji ili manje sposobni neće biti prepušteni sami sebi.

Upravo u toj odgovornosti ogleda se razlika između puke pameti i istinske mudrosti – jer mudrost podrazumijeva i saosjećanje, razumijevanje, te spremnost da se drugome pruži ruka. Oni koji znaju više imaju dužnost da budu vođe primjerom, a ne silom; da podučavaju, a ne da iskorištavaju; da stvaraju mostove, a ne zidove.

Na taj način se stvara lanac solidarnosti gdje svaka generacija pomaže onoj koja dolazi, čuvajući vrijednost zajedničkog napretka.

Darko Marjanović