Djeca su vječiti imitatori. I to ne samo porodice, već i medija, okruženja, naše svakodnevice za koju svi snosimo odgovornost.

Ćutimo na prisustvo rijaliti programa, prepunih nasilja.

Ćutimo na to što nam se brutalnost i pornografija nude kao vrhunska umjetnost u gotovo svim filmovima i serijama.

Ćutimo na nametnute podjele na one više vrijedne i one bezvrijedne, na osnovu odjeće, porodičnog statusa i broja pratilaca na Instagramu.

Ćutimo na nasilje nad novinarima, na brutalna vrijeđanja sa skupštinskih govornica.

Ćutimo, bogami, i kad čujemo neke udarce i jauke u susjednom stanu.

A neke male oči sve to gledaju i ćutanje shvataju kao odobravanje.

Ukratko, djeca samo pokazuju sve ono što mi sa godinama naučimo da prikrijemo iza maske ozbiljnih ljudi. Kad sebi objasnimo šta to nije u redu sa nama, izliječićemo prvo sebe. A djeca će, kao i do sada, samo ići našim stopama. Ponavljam, ne samo roditeljskim, nego svih nas.