NIJE NAMA PROBLEM BOSNA I HERCEGOVINA – Najvažnije u tekstu uvijek mora biti prvo napisano. Najviše protiv Bosne i Hercegovine govore oni koji od nje imaju najviše koristi. Budžetske plate, ministri, poslanici, direktori i zamjenici direktora agencija, instituta…..

Ja, sa druge strane, lično nemam nikakav problem sa Bosnom i Hercegovinom. Jest da je komplikovana, složenog uređenja, ljepša kao zemlja nego kao država, ali je naša. Dakle, Srbi iz Bosne I Hercegovine su ovdje domicili, da ne kažem domoroci, nisu došli odnekud. Nama Srbija nije matica, nama je matica BiH. Čak je i opasno govoriti da nam je matica Srbija, jer onda nam kažu – vratite se tamo odakle ste došli. U Srbiji samo živi najveći dio srpskog naroda.

Uvijek nekako ispadne da je u nas kratko pamćenje. Pa i jeste. Ako se ozbiljnije bavite istorijom Republike Srpske, ne informišući se isključivo sa RTRS ili ATV, prisjetićete se da su osnivači Republike Srpske veoma brzo prihvatili kao fakt Bosnu I Hercegovinu, već sa prvim mirovnim planovima: Kutiljerov plan, Vens–Ovenov plan, Oven-Stotembergov plan, plan Kontakt grupe, najzad planovi iz Ženeve I Njujorka, koji su preteče Dejtonskog sporazuma. Niti jedan sporazum nije predviđao samostalnu i nezavisnu Republiku Srpsku. Sve su to naši osnivači imali na umu, da BiH ostaje nezavisna i suverena država, sa drugačijim unutrašnjim ustrojstvom. SR Jugoslavija formirana je krajem aprila 1992. godine od strane Srbije i Crne Gore. Sve je bilo jasno. Argumentum a contrario, naši pregovarači su prihvatili da Republika Srpska neće biti nezavisna. To je potvrdio i Dejtonski sporazum.

Tim sporazumom nam je priznato sasvim dovoljno unutrašnje suverenosti kroz ustavom uređene nadležnosti kao entiteta. Sasvim dovoljno.

Zato sam i prije rekao da je rat u BiH, imajući osnovne elemente za pregovore, trebao biti zaustavljen već krajem 1992. godine. Manje bi bilo žrtava, materijalnih razaranja, zločina. Lakše bi se bilo pomiriti i krenuti dalje. Trebalo se pregovarati u primirju, koliko god to trajalo. No, to mnogima nije odgovaralo pa su na svim stranama ljudi stekli ogromna bogatstva na švercu, što hranom, što oružjem i municijom. Naši šverceri nabavljali vreću brašna za 10 DEM, prodavali svojim poslovnim partnerima u Bihać za 100 DEM, a ovi, tako vele, svom narodu za 1000 DEM. Prvobitna akumulacija kapitala. To je to.

Vraćam se na priču koju Dodik i prikolice promovišu, o nekakvoj samostalnosti i nezavisnosti Republike Srpske, koja je teški šupljak i to svi znaju. Dakle, nema samostalne Republike Srpske niti unitarne Bosne i Hercegovine, to je kompromis koji su pametniji od nas postigli prije 30 godina.

U Republici Srpskoj ima možda 800.000 stanovnika, jer toliko ima zdravstvenih osiguranika, što je možda najrelevantniji parametar. To je neki osrednji grad u Evropi. Zato imamo 109.000 zaposlenih u javnim službama i 300.000 penzionera. To ne može izdržati niti jedna država. Imamo arbitraže, od milijardu i po nad glavom, stalno zaduživanje po lihvarskim kamatama, javna preduzeća u kolapsu…. Fali nam ljekara, medicinskog osoblja…. To je pravi problem, a ne zamajavanje sa glupim pričama oko odvajanja, ili onih još opasnijih o raspakivanju Dejtonskog sporazuma. Sve to služi za zamajavanje već sluđenog naroda zbog čega sve više mladih, ali i ljudi srednjih godina odlazi odavde. A imamo sve: šume, planine, rijeke, banje, pa i more, metale, nemetale. Raj na zemlji. A opet kao da ništa ne znamo sa tim, nego gola sječa, zagadi, otruj….

Na kraju, nisam primijetio da neko ima problem što sam ja Srbin. Ja sam Srbin iz Bosne i Hercegovine. Kad sam živio u Sisku zvali su me, logično – Bosanac. Dakle, Srbin Bosanac, mada je, imajući istorijske činjenice u vidu, možda najtačnije – Krajišnik. Znaju moje kolege karateke iz USK da nas sve Krajišnike, bez obzira na naciju, Sarajlije doživljavaju isto – ne vole nas baš 🙂

Moramo sada racionalno razmišljati, trebamo samo o ekonomiji pričati, teške priče o ratovima, secesiji, ukidanju, staviti po strani i konačno odbaciti ljude kojima politika podjela, 30 godina od rata, i dalje donosi ogroman profit, što „veći Srbin“ to deblji novčanik. Srbi po profesiji. A, kao po pravilu, gotovo svi ti današnji „veliki Srbi“ su u ratu bili dezerteri, donatori ili po radnim obavezama, linije nisu vidjeli. Čujem da je tako i na drugoj strani.

Samo pametno dalje. Možemo to zajedno. U Novom smo to već pokazali. I još ćemo.

Živi i zdravi bili!

Aleksandar Janković, povjerenik Liste za pravdu i red za Novi Grad