Nikada nisam tražio niti očekivao bilo čiju podršku, pomoć i zaštitu u bilo kojoj akciji i situaciji, jer se uvijek uzdam u sebe i Boga, ali moram priznati da sam neprijatno iznenađen zidom ćutanja nakon sramnog napada i pokušaja linča na Cetinju, i to iz samo jednog jedinog razloga – jer sam Srbin.

Na Cetinje sam pošao sam, jer se trudim biti u kritičnim trenucima sa svojim sunarodnicima kad su ugroženi, a da ne bih nekog ugrozio pored sebe. Nikom nisam rekao gdje idem da majka, porodica, saborci i prijatelji ne bi brinuli. Slučajno me je pozvao i na Grahovu mi se pridružio prijatelj Aleksandar Milićević zvani Čaki, i sreća pa njega nisu istukli pored mene na Cetinju.

Sam sam bio u Kninu, sa malobrojnim srpskim povratnicima u Polači i Kistanju na 20 godina Oluje, i bilo je gusto i napeto ali ni blizu kao juče na Cetinju. Sam sam išao u Švajcarsku i upao u sjedište Batagona u Cugu, na hacijendu na Zagori, bio jedini političar iz Srpske u Izbornom štabu DF-a i Zdravka Krivokapića lani u izbornoj noći, i jednostavno volim da sam sam u individualnim akcijama kad je riskantno da neko slučajno ne nastrada i ima problem zbog mene.

Nisam ja važan, i nije trebalo reagovati zbog napada na mene, iako sam imao sreće pa sam bio relativno blizu policije inače bi me rulja linčovala na pravdi Boga, jer nisam rekao niti jednu riječ niti sam bilo čime bilo koga provocirao. Napadnut sam samo jer sam Srbin i jer su me Milove „komite“ prepoznale!

Ipak sam razočaran da niko u Republici Srpskoj, ni vlast, ni opozicija, ni intelektualci, nisu osudili što je na Cetinju napadnut narodni poslanik, što su mu psovali srpsku majku i napali na nacionalnoj osnovi, bez ijednog razloga i povoda jer nikada nisam nikog vrijeđao na nacionalnoj osnovi, već štitio manjine gdje sam mogao, nikada nisam koristio jezik mržnje, podsticao bilo kakvo nasilje, mržnju, strasti…

Da je napadnut i pretučen neki drugi poslanik Narodne skupštine Republike Srpske, Srbije ili Parlamenta BiH, bilo vlasti bilo opozicije, vjerujem da bi se podigla javnost, kuka i motika, da bi svi osudili napad, batine i tražili da se napadači otkriju i procesuiraju.

Kad sam ja u pitanju, ne samo da postoji zid šutnje i da niko od javnih ličnosti, institucija i političara, u Srpskoj, i u Srbiji i BiH nije osudio napad, već su mnogi likovali u komentarima, radovali se udarcima i tugovali što nisam teže povrijeđen.

Neću podsjećati da ne bi neko pomislio da nekom nešto prigovaram, ali nema napada i većeg incidenta da nisam reagovao, osudio ako nisam skočio odmah do Banjaluke kad su bili uhapšeni Draško i Davor, i boli me činjenica da bi tako svi ćutali ili zadovoljili firmu sa par rečenica, a da niko ne bi iskreno skočio, kao što se skače za saborca! Hvala saborcima, borcima za pravdu i red na iskrenoj podršci, a hvala i ostalima što su mi otvorili oči i pokazali pravo lice!

Nikad sam, uvijek svoj, sa vjerom u Boga do konačne pobjede!

Nebojša Vukanović