DRAŠKOVA ULOGA U SEKSUALNOJ REVOLUCIJI KOD SRBA

Kada se prije nekoliko godina Draško pojavio na političkoj sceni Srpske, neki smo u njemu prepoznali novi dašak vjetra na Balkanu, energiju koja će natjerati vlast da se mijenja, ako je već ne možemo promijeniti. Mlad, bogat, prebogat, dovoljno prebogat da ne mora ništa da radi, plav, zgođušan, osion, pomalo kao Drako Malfoj, čak im je i ime slično, mezimac koji postaje ljubimac. Na tom talasu nezadovoljni Banjalučani mu daju svoj glas i tu se on pokazuje u pravom svjetlu. Maloškolovan, što mu daje pravo na beskrupuloznu prepotenciju slaboznajućih, počinje da se sili. Okružuje se sebi sličnim i gorim od sebe, koje kupuje novostečenim novcem tajkuna koji grade i grade i grade… Para je mnogo, para je sve više, para je toliko da se to ne može potrošiti i sasvim je ljudski da čovjek u takvoj situaciji poželi još i više. Draško postaje Iznogud, hoće da postane kalif mjesto kalifa, Halid mjesto Halida. Službe mu kažu nije još vrijeme, neka te, i ove izbore trebate izgubiti da biste pobijedili. A Služba se sluša. On očigledan poraz pretvara u pobjedu, isplače se u osami i nastavlja dalje.

Problem je očito u tome što je pročitan, što njegovi vršnjaci i mlađi od njega, jer on ipak nije Dorijan Grej i njemu kosa opada k`o i svima nama smrtnima, ne žele i ne mogu da se identifikuju s njim, sa njegovom desnom rukom Drinom Trećinom, koji se ponaša kao Sir Oliver, sa svim tim plavušama koje loše glume da vjeruju u to što govori a one ponavljaju za njim i sa ostalim smutljivcima koje je sakupio na lokalu, što bi naš narod rekao, Od zla oca, od gore matere. On je izgubio, iliti potrošio povjerenje svoje generacije Z, onih koji su ga ponijeli vjerujući da je njihov opunomoćenik. Dok svuda u svijetu, pa čak i u Srbiji, generacija Z snažno i hrabro pokazuje potrebu za promjenom paradigme, Draško se utapa u sistem koji je pojeo sve vrijednosti ovog naroda i svih drugih naroda. Formalno prezreli student, kao da ima neki crnogorski gen, a ovo potonje guslanje to i potvrđuje, Draško bi prirodno trebalo da stane uz svoje kolege u Srbiji, među kojima je bar trećina, opet ta trećina, sa ličnom kartom Republike Srpske, ali avaj, avaj ali…

Generacija Z nije napustila Draška, on je napustio njih. Oni shvataju da ne postoji ništa čime bi se mogli s njim identifikovati. Školovali su se da ne budu On. Kao odrasli ljudi oni se za svoje mjesto pod suncem bore, a ne kupuju ga. Oni kupuju preskupe stanove od njegovih tajkuna da bi i njima rađali djecu kojoj ne žele da žive u ovakvoj zemlji, ali ne žele ni da žive u nekoj drugoj. Žene se i udaju i rađaju djecu. Žene se i udaju i rađaju djecu. Žene se i udaju… Oni rade za strane kompanije, jer za njih nema mjesta u sistemu. U Draškovom sistemu. Oni ga ne vole jer ih je izdao. Zapravo, odavno im se već gadi njegova jeftina predstava buntovnika bez razloga. Shvatili su da je Džejms Din, postao Jamesdin iz Marinkove Bare, mi izgubljene Sarajlije bi rekli s Gorice, koji tapka karte pred kinom Prvi maj. Ali ne s Kustom, ni Kusta ga neće.

S obzirom na to da je on projekat, kao Hana Montana koju su obožavali kao klinci, a koji nikada neće postati Majli Sajrus, jer nema dara, samo ima para, generacija Z se oštro distancira od njega. Generacija Z nije odrasla na Trumanovim jajima i ratnoj humanitarnoj pomoći, oni su naučili da zarađuju, da stiču radom. Kada su to vidjeli oni koji vode projekat okrenuli su se ciljnoj grupi koja voli sve za džabaka, džaba stan, džaba ljetovanje, džaba vam novci… Penzionerima, tačnije penzionerkama, jer se penzioneri još drže šatorskih burleski Mila&co. Draško je postao njihov lažni mesija, idol izblajhanih baba, kćeri okašnjele socijalističke seksualne revolucije, nekadašanjih drugarica koje su sa večernjom školom postajale sekretarice u opštini, u komitetu.

Drugarica koje su iz blatnjavih opanaka uskakale u borosane, iz borosana u štikle. One su njegova najveća podrška i snaga. Majstor simbioze pronašao je balans u tom suludom intergeneracijskom amalgamu. Babe u njemu ne vide muškarca, nego neko bezazleno androgeno biće koje ih privija na depilirane grudi. Njima ne smeta što on nema škole, pa njihov je doživotni predsjednik bio mašinoglodač, njihov direktor se doškolovavao cijeli život, i one su same sa osnovnom došle u firmu, pa su zahvaljujući svojim samoupravljačkim postignućima dogurale do šefice smjene. Ni one nisu voljele školu pa im je penzija veća nego profesoricama, a ako zafali, poslaće unuk iz Slovenije.

Otužno je gledati performanse tog bunraku teatra sa Temua, a ujedno vjerovati da za ovaj narod ima nade. A onda se sjetimo da su i Stefana Nemanju braća namjerila ubiti, da smo mi Srbi oduvijek bili takvi kakvi jesmo. Da smo oduvijek imali Brankoviće i Rankoviće, bitange i princeze, a spadosmo na Malog princa, ali smo ipak opstali i ostali. Za pod jednu šljivu, malo li je!

Prof. dr Saša Knežević