×

Danas se navršavaju 34 godine od napada Hrvatske vojske na Miljevački plato, velikog zločina i ubistava 40 srpskih vojnika i zarobljenika

Ne zaboravimo MILJEVAČKI PLATO

 

Navršava se godišnjica kada se 1992 godine dogodio kukavički napad na Miljevački Plato u opštini Drniš, Dalmacija, Srpska Krajina.

Hrvatska je iskoristila milostivost Srpskog vojnika zbog navodnog dječijeg festivala u Šibeniku tako da je mučki napala položaje koje su čuvali većinom stariji pripadnici rezervnog sastava Vojske Krajine.

Prije napada na Miljevce Hrvati su par mjeseci ranije napali Srpsko selo Nos Kalik kod Skradina koje su do temelja spalili a stanovništvo je protjerano i pobijeno.

Hrvati, potpomognuti stranim plaćenicima, upadaju u drniška sela miljevačkog kraja već mjesecima ranije potpomognuti domaćim hrvatskim stanovništvom, istim onim koje su Srpski borci hranili i nisu dozvoljavali da im fali dlaka sa glave. Ti Hrvati civili skrivaju hrvatske borce u svojim kućama te krećući se po selu detaljno izvještavaju hrvatsku stranu gdje se nalaze Srpske straže i položaji.

Napad na Miljevce počinje u 4 časa ujutru a dobro organizovani i dobro opremljeni Hrvati vješto su isplanirali ovaj zločin uz pomoć stranih plaćenika koji su imali i direktno učešće u ovoj zločinačkoj operaciji.

Prva grupa hrvatskih bojovnika bila je već ubačena na Miljevački plato presvučena u Srpske uniforme kada je izveden napad na selo Ključ Skradinski gdje im gine komandant diverzantskog voda „Narandža“ Halid Kopić, grupa presvučena u Srpske uniforme po signalu napada diverzanata na Ključ Skradinski izlazi iz hrvatskih kuća na Miljevcima te izazivaju pometnju gdje Srpskim borcima pucaju u leđa a neke hvataju žive.

U toku ove operacije, čuvši da su Miljevci napadnuti, Saša Medaković okuplja dobrovoljce u Kninu te kreće sa njima put Miljevaca, po prilasku Miljevcima na Srpsku kolonu bila je otvorena artiljerijska vatra iz ZIS-ova i tenkova T-55 gdje od udara granate geler pogađa Sašu direktno u srce (pancir košulju od koje se nije odvajao dao je mlađem i neiskusnijem saborcu).

Nakon kraće borbe hrvatski agresori sprovode najmonstruozniji zločin nad ratnim zarobljenicima. Izvršavaju najbrutalnije masakre i egzekucije ujedno sjetivši se da sve to zabilježe video kamerom i snime horor film. Ta kaseta se našla u prodaji u Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj i Holandiji gdje se mogla naći po video klubovima kao horor.

 

Srpskim zarobljenicima suđeno je na licu mjesta – klani, vješani, ubijani metkom u potiljak a mnogima su i odsijecane glave motornim testerama da bi se dokazala brutalnost kao i što su njihovi djedovi činili u Jasenovcu.

Posmrtne ostatke 40 poginulih krajiških boraca Hrvatska vojska baca u krašku jamu u selu Drinovci te jamu puni smećem i na tijela bacaju ubijene pse i mačke.

Ni danas Republika Hrvatska nije procesuirala ovaj dokazani ratni zločin, izvršioci istih tih ratnih zločina slobodno šetaju Hrvatskom i Hrvatska ih slavi kao heroje i javno se hvale i proslavljaju ovaj krvavi zćločin koji su izveli uz pomoć plaćenika iz Njemačke i Francuske koji se preko društvenih mreža javno hvale učešćem u ovome krvavom zločinu.

Krajiški borci su u ovoj borbi uspjeli da likvidiraju 9 hrvatskih bojovnika među kojima i komandanta diverzantskog voda na samom početku napada dok ih je 20 bilo ranjeno što pokazuje da su Srbi Krajišnici pružili žilav otpor Hrvatima jer su mnogi pružili otpor znajući da idu u smrt.

Opet treba navesti i to da su najbolje Srpske snage u tom trenutku bile angažovane na proboju Koridora života u Posavini. Miljevci su faktički žrtva koju je Srpska Dalmacija platila zarad opstanka i spajanja Srba preko Drine sa maticom Srbijom, to je jedna od najvećih žrtava u toku cijelog rata kada u jednom danu pogine 40 ljudi.

Još jedna od najvažnijih stvari – određene porodice nastradalih u Srbiji pokušale su da preko pravosuđa Republike Srbije pokušajy da Srbija uputi neku protestnu notu Hrvatskoj zbog toga što nije ovaj zločin procesuiran, ali određeni ljudi u pravosuđu Srbije ne pokazuju razumijevanje za porodice nastradalih i to je nepravda koju Srbija mora da ispravi jer osnovno pravo je da svaka žrtva ima svoje grobno mjesto.

Porodice nastradalih ne čekaju samo na pravdu već 12 porodica čeka i na ekshumaciju najbližih makar da ih dostojno sahrane.

Imena poginulih:

Babić Paje Dragan 1942. Knin

Berić Luke Vladimir 1966. Knin

Čolović Laze Slobodan 1958. Knin

Čanak Milana Ilija 1973. Apatin

Čulić Nikole Željko 1972. Mrkonjić Grad

Ćuruvija Nedeljka Miloš 1973. Knin

Džepina Sime Branko 1951. Golubić

Džepina Petra Petar 1943. Golubić

Grulović Petra Nikola 1950. Kistanje

Grkinić Ilije Petar 1950. Ramljane

Husarević Mehmeda Dževad 1972. Bosanska Krupa

Ilić Save Todor 1946. Pađene

Kovačević Dušana Damjan 1942. Riđane

Krajinović Nikole Ilija 1941. Knin

Kostić Nikole Jovan 1940. Mokro Polje

Karabuva Radoja Branko 1954. Strmica

Lipovina Ilije Nikola 1942. Knin

Lalić Milentije Nikola 1943. Kistanje

Malešević Todora Milan 1942. Miočić

Medaković Todora Todor 1949. Kovačić

Momić Đurđa Gojko 1939. Knin

Manojlović Todora Janko 1957. Markovac

Medoš Vuje Rajko 1938. Biovičino Selo

Popović Bože Slobodan 1972. Kistanje

Raketić Petra Vlade 1939. Knin

Radujko Nikole Vinko 1956. Kovačić

Radić Obrada Gojko 1942. Radučić

Smiljanić Lazara Jovica 1964. Zvjerinac

Trifunović Tome Ljubomir 1935. Riđane

Višić Božidara Ranko 1963. Knin

Vuković Branka Miroslav 1962. Miočić

Zelembaba Petra Stevo 1953. Žagrović

Subotić Obrada Miroslav 1962. Ervenik

Lunić Dušana Radovan 1967. Kričke

Rašković Petra Mile 1963. Žagrović

Ćosić Pavla Đorđe 1951. Kosovo

Mirčetić Đure Nikola 1942. Miočić

Vujasin Milana Gojko 1973. Otišić

Veselinović Bogdana Milan 1949. Obrovac

Medaković Branka Saša 1972. Kovačić

 

Vječnaja pamjat ☦️☦️☦️

Stojan Janković 🏘️

 

Napad na Miljevački plato

Napad na Miljevački plato je akcija hrvatske vojske tokom rata u Hrvatskoj na području Miljevačkog platoa, u okolini Drniša. Akcija izvršena 21. juna 1992. godine je prvi napad vojnih snaga Republike Hrvatske na Republiku Srpsku Krajinu, nakon što je UNPROFOR preuzeo ulogu zaštitnih snaga na području RSK. Napad se završio pobedom hrvatske vojske, koja je odbacila snage srpske teritorijalne odbrane.[traži se izvor]

Napad na Miljevački plato
Deo rata u Hrvatskoj

Miljevački plato na karti Hrvatske

Miljevački plato
Miljevački plato
Miljevački plato na karti Hrvatske
Vreme 21 — 23. jun 1992.
Mesto
Ishod Hrvatska pobeda
Sukobljene strane
 Republika Srpska Krajina  Hrvatska
Komandanti i vođe
 Milan Torbica Hrvatska Ante Gotovina
Hrvatska Rahim Ademi
Jačina
nepoznato 250 vojnika
Žrtve i gubici
40 poginulih
17 zarobljenih
10 tenkova i oklopnih transportera uništeno
6 haubica zarobljeno
7–8 poginulih
Marta 1992. godine OUN šalje svoje snage na teritoriju RSK, radi razgraničenja sa Hrvatskom.[traži se izvor]

Pripremanje napada

Zarobljeni srpski kamion i top u Širitovcima

Rat u ovom delu Dalmacije počeo je 16. septembra 1991. kada je 9. korpus JNA, u operaciji „Obala ’91“, iz pravca Knina za relativno kratko vreme, preko Drniša izbio kod Šibenika, efektivno odsekavši Dalmaciju od severnih delova Hrvatske. Cilj je bio primoravanje hrvatskih vlasti da dopuste mirno povlačenje ljudstva i tehnike JNA iz priobalja u srpski deo Dalmacije. Kada je zadatak ispunjen, 9. korpus je počeo sa postepenim povlačenjem. Problem sa Miljevačkim platoom (ili jednostavno Miljevcima) je što JNA nije imala suštinski razlog da ga zadrži, pošto se radilo o prostoru naseljenom pretežno hrvatskim stanovništvom, ali je strateški bio važan zbog blizine Drniša i Knina, koji su bili u sastavu Republike Srpske Krajine. U procesu povlačenja JNA, potpuno je evakuisano srpsko selo Nos Kalik, koje se nalazilo u isturenom delu platoa, udaljeno od kompaktne teritorije RSK.[traži se izvor]

Rezolucijom Saveta bezbednosti o formiranju UNPROFORa, koji je trebalo da se rasporedi između zaraćenih strana, te istovremenom odlukom generalštaba JNA da se povuče s teritorija Hrvatske i RSK, nastao je svojevrsni metež, koji je Hrvatska vojska iskoristila napadom na izolovanu jedinicu srpske teritorijalne odbrane na brisanom prostoru Miljevačkog platoa.[2] Akcija je izvršena uprkos sporazumu o primirju, koji je potpisan par dana ranije, kako bi dečiji festival u Šibeniku bio nesmetano održan.[3]

Bitka

Hrvatske snage, koje su sačinjavale 113. (šibenska) i 142. (drniška) brigada, su u zoru, 21. juna 1992. napale područje koje je kontrolisala srpska teritorijalna odbrana pod izgovorom da međunarodne snage ne obavljaju svoju funkciju i ne vraćaju prognana lica u takozvane „Ružičaste zone“. Do sledećeg dana, hrvatske snage su u potpunosti kontrolisale plato. Protivnapad sa srpske strane je izostao, jer je dotadašnja JNA (u međuvremenu preimenovana u Jugoslovensku armiju, te u Vojsku Jugoslavije) prolazila kroz strukturalni raspad, a delovi njenih jedinica kroz transformaciju u Srpsku vojsku Krajine, koja je završena tek iduće godine.[traži se izvor]Hrvatski stratezi su uočili činjenicu da je srpska vojna doktrina u međuvremenu postala pasivna i oformljena na teritorijalnom principu, pri čemu svako granično mesto brani samo sebe. Stoga su potpuno ispravno zaključili da srpske snage, formirane od lokalnog stanovništva, neće imati motivaciju za borbu u etnički hrvatskim Miljevačkim selima.

 

Savet bezbednosti je 30. juna 1992. izglasao rezoluciju 762, prema kojoj je trebalo da se hrvatske snage povuku s Miljevaca, ali to nikada nije učinjeno.

Oružani sastavi RSK već tada se nisu mogli odupreti planskim i osmišljenim akcijama Hrvatske vojske.[

Pravi razlog napada bio je „pipanje pulsa“ međunarodne zajednice i odvagivanje spremnosti za odbranu vojnih snaga RSK u novonastalim okolnostima. Test hrvatske strane je u potpunosti uspeo.

Ratni zločini

uredi

Grob prvog heroja RSK Savice Medakovića na Novom bežanijskom groblju

Rezultat akcije je bio 40 ubijenih i izmasakriranih teritorijalaca RSK, između ostalih i narodni heroj RSK Savica Sale Medaković. Žrtve su bacane u jamu duboku oko 10 metara izvan sela Drinovci koje su hrvatski vojnici zatim napunili smećem. Dva meseca nakon borbi, u avgustu 1992, UNPROFOR je nadgledao ekshumaciju tela srpskih teritorijalaca. Za njihovo vađenje je bio potreban kran Hrvatske vojske i tim speleologa. Tela su bila u visokom stepenu raspada tako da tela nisu mogla biti identifikovana. Islednik na licu mesta je naveo dvadeset vreća koje su sadržavale ljudske ostatke i vojne uniforme, dok su pojedini delovi tela nedostajali.

Ti ostaci su predati srpskim vlastima i ponovo ispitani sa svim srpski žrtvama iz bitke. Islednica iz Knina je izjavila da je između 7. jula i 19. avgusta primila ukupno 18 tela u četiri navrata, takođe preko Unprofora. Posle su dobili još tri tela do 1. septembra.[traži se izvor]

Ukupno 40 tela je sastavljeno od ostataka, koja su zatim podvrgnuta procesu identifikacije, održanog u hangaru auto-prevoznog preduzeća u Drnišu. Četrnaest žrtava je prepoznala rodbina, jedan leš je prepoznat po pločicama osteosinteze na kostima potkoljenice, na jednom je nađen kalus na mestu stare frakture podlaktice, a tri po otiscima prstiju. 28 tela je sahranjeno u pojedinačne grobnice, dok je 12 sahranjeno u zajedničku grobnicu na kninskom groblju. Prema hrvatskim izvorima, ta tela su vojnici koji su ubijeni u borbi. Hrvatski zapovednik je naredio da se tela zakopaju na mesno pravoslavno groblje, ali naređenje nije izvršeno.

Pripadnici Vojne policije Republike Hrvatske su troje srpskih civila iz sela Donji Baljci kod Drniša odveli u vojni zatvor „Kuline“ u Šibeniku i tamo ih mučili od 2. marta do 23. aprila 1992. godine.[5]

Imena žrtava

uredi

  1. Babić Paje Dragan 1942. Knin
  2. Berić Luke Vladimir 1966. Knin
  3. Čolović Laze Slobodan 1958. Knin
  4. Čanak Milana Ilija 1973. Apatin
  5. Čulić Nikole Željko 1972. Mrkonjić Grad
  6. Ćuruvija Neđeljka Miloš 1973. Knin
  7. Džepina Sime Branko 1951. Golubić
  8. Džepina Petra Petar 1943. Golubić
  9. Grulović Petra Nikola 1950. Kistanje
  10. Grkinić Ilije Petar 1950. Ramljane
  11. Husarević Mehmeda Dževad 1972. Bosanska Krupa
  12. Ilić Save Todor 1946. Pađene
  13. Kovačević Dušana Damjan 1942. Riđane
  14. Krajinović Nikole Ilija 1941. Knin
  15. Kostić Nikole Jovan 1940. Mokro Polje
  16. Karabuva Radoja Branko 1954. Strmica
  17. Lipovina Ilije Nikola 1942. Knin
  18. Lalić Milentije Nikola 1943. Kistanje
  19. Malešević Todora Milan 1942. Miočić
  20. Medaković Todora Todor 1949. Kovačić
  21. Medaković Branka Savica 1969. Kovačić
  22. Momić Đurđa Gojko 1939. Knin
  23. Manojlović Todora Janko 1957. Markovac
  24. Medoš Vuje Rajko 1938. Biovičino Selo
  25. Popović Bože Slobodan 1972. Kistanje
  26. Raketić Petra Vlade 1939. Knin
  27. Radujko Nikole Vinko 1956. Kovačić
  28. Radić Obrada Gojko 1942. Radučić
  29. Smiljanić Lazara Jovica 1964. Zvjerinac
  30. Trifunović Tome Ljubomir 1935. Riđane
  31. Višić Božidara Ranko 1963. Knin
  32. Vuković Branka Miroslav 1962. Miočić
  33. Zelembaba Petra Stevo 1953. Žagrović
  34. Subotić Obrada Miroslav 1962. Ervenik
  35. Lunić Dušana Radovan 1967. Kričke
  36. Rašković Petra Mile 1963. Žagrović
  37. Ćosić Pavla Đorđe 1951. Kosovo
  38. Mirčetić Đure Nikola 1942. Miočić
  39. Vujasin Milana Gojko 1973. Otišić
  40. Veselinović Bogdana Milan 1949. Obrovac

Posledice

Tek dva meseca nakon ovog napada, Hrvatska je dozvolila međunarodnoj ekspertskoj komisiji da izvrši ekshumaciju i identifikaciju. A to je trajalo još dva meseca. Ipak, 12 leševa je ostalo neidentifikovano, uprkos najsavremenijim dostignućima medicine.[traži se izvor]Sačinjene su i fotografije leševa koje je objavio Veritas u svojoj publikaciju, ali su slike toliko potresne da se ne preporučuju osetljivim i maloletnim osobama.[6]O ovom zločinu snimljena je video kaseta i vrlo brzo nakon ovog napada, ta video kaseta se našla u video klubovima zemljama zapadne Evrope, da se iznajmljuje kao horor film.

Hrvatska radio stanica Split u maniru krajnjeg cinizma je emitovala imena poginulih srpskih boraca uz zvuke srpske nacionalne himne sa svim mogućim pogrdama.