Da li smo mnogo jaki ili mnogo neozbiljni
Kada su 1-og oktobra 1991. i početka rata na jugu Hercegovine pitali Božidara Vučurevića šta je cilj i dokle se ide, on je šaljivo odgovorio „Ovo ti je kao mlado june kad se zaobada, tamo gdje se zaustavi to je naše..“. Ova tužna anegdota možda najbolje oslikava nedostatak jasnog plana, vizije i strategije, sve stranputice kojima godinama tumaramo.
Nije lako biti lider, kao prvi voditi državu i biti odgovoran za sudbinu jednog naroda. Velika odgovornost zahtjeva veliku ozbiljnost i posvećenost. Svaka važna politička odluka trebala bi da se donese nakon ozbiljne analize, stručne rasprave u koju bi bila uključena šira akademska zajednica i opozicija, te se važne odluke donose što većim konsenzusom i sabornosti svih relevantnih nacionalnih faktora. Za svaku opciju i rješenje trebalo bi unaprijed pripremiti više varijanti za reagovanje u različitim okolnostima, i spremno dočekati poteze svih učesnika.
Referendumske priče Milorada Dodika umnogome me podsjećaju na zaobadalo june iz anegdote Božidara Vučurevića. Stiče se utisak da je plahovito u trenutku napada nervoze i straha predsjednik odlučio da raspiše referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH ne razmišljajući puno o posledicama i realnim okolnostima. Kada je shvatio da nema snage da sprovede odluku Narodne skupštine RS, koju je u bezbroj navrata ponizio primoravajući svoje poslanike da slijede i ispunjavaju njegove hirove, Dodik se povukao pravdajući se nemušto da ne može sprovesti odluku jer nema podršku izdajničke opozicije!? Umjesto da se nakon poraza i poniženja povuče, Dodik srlja u novu opasnu predizbornu referendumsku priču sa ciljem da nametne svoje teme i skrene pažnju građana sa važnih pitanja koja čekaju odgovor. Raspisati referendum bez konsultacija i podrške Srbije, a da se ne govori o široj podršci unutar međunarodne zajednice, u najmanju ruku je neozbiljno i neodgovorno. Očito je da je i ova odluka, donesena bez bilo kakvih ozbiljnih analiza i konsultacija, i da se potpuno nepripremljeno i nespremno ušlo u ozbiljnu utakmicu. Dodik nema podršku Srbije, ali zato ima Dragana Čovića koji je spreman do poslednjeg Srbina da se bori za demokratiju i pravo Republike Srpske na referendum, dok njegovi predstavnici u CIK-u skupa sa Bošnjacima glasaju protiv ustupanja biračkih spiskova, i tako preko tuđih leđa obezbjedi mogućnost da i kantoni sa hrvatskom većinom eventualno održe nekada referendum o ujedinjenju.
Jedini siguran gubitnik u cijeloj igri je Republika Srpska i njeni građani, jer teško da iz svega mogu imati bilo kakvu korist, a sve negativne posledice prelomiće se preko njihovih leđa. Zapitamo li se nekad gdje nas sve ovo vodi, kuda i sa kim tumaramo, da li smo mnogo neozbiljni ili mnogo jaki pa da možemo ravnopravno igrati utakmice sa velikim igračima?
Nakon velikog stradanja u ratu Republika Srpska prošla je kroz težak period tranzicije u kome je ostala bez privrede, narod se raselio, podijelio i pretvorio u sirotinju. Režim me često podsjeća na bolesnog alkoholičara koji je iscrpljen dugotrajnim nezdravim životom, i koji uprkos slabostima u napadima bunila neprekidno provocira i napada sve oko sebe kako bi oduševio nezadovoljne ukućane. Kako drugačije objasniti suicidno i neprimjereno ponašanje Milorada Dodika koji neprekidno vrijeđa ne samo političke protivnike već i ambasadore uticajnih država nazivajući ih špijunima i kriminalcima, a istovremeno ih iza kulisa i očiju javnosti ponizno moli da mu daju kredit kako bi preživio još jedan izborni ciklus? Pitanje je da li je on uopšte svjestan šta radi, i kakve će pogubne i dalekosežne posledice po cijeli narod i Republiku Srpsku ostaviti njegova autoritativna vlast? Da li je pametnije izbjegavati incidente, povući se u stranu dok se ne konsolidujete, ozdravite i ojačate ili provocirati sve oko sebe u napetoj atmosferi iako ste svjesni da bi možda i jedan udarac u iscrpljen organizam mogao biti koban?
Kao neko ko već 20 godina osjeća tugu zbog izgubljenog Knina i patnje braće Krajišnika raseljenih po cijelom svijetu, ne mogu a da se ne sjetim Milana Martića koji nije shvatio da sami i ostavljeni od svih, malobrojni Krajišnici ne mogu da se ravnopravno nose sa 20 puta brojnijim neprijateljom koji je iza sebe imao podršku najuticajnijih država. Kao dječak oduševljavao sam se snimcima na kojima se Milan Martić bahato ophodi prema novinarki HTV-a i prkosi svima, ali kada se dogodilo veliko stradanje i egzodus shvatio sam da je ponašanje bilo pogrešno, i da je loša procjena snage i cjelokupne situacije bila pogubna za jedan cijeli narod.
Mi Srbi rijetko izvučemo pouke iz prošlosti. Kroz istoriju mnogo puta smo pokazali hrabrost i podnijeli veliku žrtvu, pa je vrijeme da svijetu pokažemo da ponekad imamo i dovoljno mudrosti. Moramo shvatiti da nismo ni najjači, ni najbogatiji ni najpametniji, i da je naš trenutni vitalni nacionalni interes da sačuvamo i obnovimo narod i državu u turbulentnim vremenima.
Nebojša Vukanović
