Željkin debakl u Pjongjangu
Premijerka je doživjela pravi debakl tokom nedavne izrežirane predstave držanja govora mladim liderima. Uprkos jakoj kampaniji brojnih medija i desetak lokalnih portala koje kontroliše Laki Petrović, gotovo trećina pozorišne sale trebinjskog Kulturnog centra bila je prazna. Za našu omladinu ipak ima spasa dok je ogromna većina bojkotovala premijerku i njeno nepovezano laprdanje. Uprkos prikrivanjima i posebnom kadriranju dvorskih fotografa i portala, teško je bilo prikriti polupraznu dvoranu popunjenu isključivo Lukinim saradnicima, partijskim činovnicima i organizovano dovedenim studentima sa pripremljenim majicama koji su sjedali u posebna polja. Ostalo je nejasno zašto se nisu pojavili Dodik i Nenad Nešić, iako je njihov dolazak danima najavljivan u režimskim medijima?
Da se Trebinje polako pretvara u evropski Pjongjang, alternativnu prijestonicu Sjeverne Koreje, pokazao je slet sa balonima i studenti koji nisu sjedili gdje žele, već su poredani po poljima u tri boje. Puput režiranih dočeka, parada i sletova Kim Jong-Unu na stadionima i dvoranama u Sjevernoj Koreji, i premijerka je u svom velikom energetskom uporištu dočekana kako to i dolikuje. Poput ideološke braće sa sjevera korejskog poluostrva, i studenti su napravili prigodan performanas, obukli majice umjesto uniformi, posjedali po poljima kako bi napravili mozaik, slično Korejancima koji na tribinama mašu zastavama, ustaju se i sjedaju praveći razne figure. Kao prave patritote studenti su čvrsto stisnuli grudi i srce tokom intoniranja nove nacionalne himne,premijerkine gluposti prekidali burnim dugotrajnim aplauzima, te je na kraju ispratili sa stotinama balona koje su istovremeno pustili na platou ispred Kulturnog centra. Dirljive scene idolopoklonstva i lažnog patriotizma mladih, kojima čvrsto rukovode i manipulišu visoki funkcioneri SNSD-a postavljeni na čelo tzv „Unije studenata“, pokazuju da smo na pravom putu stvaranja kulta lažnog Vođe-slijepca koji nas vodi u provaliju.
Sjeverna Koreja već 70 godina je lider u stvaranju kulta Oca nacije, najjačeg, najboljeg, najpametnijeg i najsposobnijeg Vođe koji nukleranim bombama prijeti Americi, a performans iz evropskog Pjongjanga govori nam da smo i mi na dobrom putu da ih uskoro stignemo. Jasno je da zbog 60 godina kašnjenja nismo uvježbani kao ideološka sabraća Korejanci, ali brzo učimo do najsitnijih detalja i vjerujem da će ih naš Vođa i njegovi podanici prestići ako se nastavi pritisak RTRS-a, policije i UDBE.
Nisam bio u Pjongjangu, ali mi se čini da bar pšo stanju osnovnih ljudskih prava i sloboda nema velike razlike između Kimove prijetonice i Trebinja, Dodikovog energetskog uporišta, osim što se Pjongjang ubrzano izgrađuje i ima savremene puteve, komunikacije i veze sa svijetom dok mi još jezdimo kozjim stazama. Sve slobode u evropskom Pjongjangu su ugušene, gotovo svi mediji su kontrolisani i već godinama samo veličaju lik i (ne)djelo Oca nacije, i njegove desne ruke Lakija Lučiana, a povremeno se nekom tetku ili tetki ritualno odsiječe glava kako bi se mase zabavljale, kao što je to bilo sa čelnicima RiTE Gacko tokom poslednje premijerkine posjete.
Razlika je samo u tome što stanovnici Sjeverne Koreje nemaju mogućnost izbora, dok su građani evropskog Pjongjanga dobrovoljno porobljeni, i svojom iskazanom voljom, podstaknutom nekim lažnim obećanjem ili sitnim ličnim interesom, zatvoreni u jedan veliki geto. Narod koji samovoljno izabere ovakvu vlast, lidere i unutrašnje okupatore, poput Lakija, Željke, Dodika i ostale bulumente, nema čemu da se nada, i mnogima ni pakao ne bi teško pao nakon velikih patnji, poniženja, i stradanja koje većina preživljava svaki dan.
Nebojša Vukanović
