Zašto pleme naše snom mrtvijem spava?
Ne treba se čuditi djeci što se plaše mraka, već odraslima što se plaše svjetlosti. Svjetlost u staroj narodnoj poslovici simbolizuje slobodu.
Nekakva čudna apatija i letargija zahvatila je naš narod, a uprkos teškim vremenima, velikim iskušenjima, poniženjima i nepravdama, pleme srpsko snom mrtvijem spava. Požari gore na sve strane, nakaradni sistem je ušao u terminalnu fazu raspadanja, ali uprkos svemu gladni, poniženi i obespravljeni uporno ćute. Ponašamo se kao zombi, izgledamo kao da smo se predali jer su u nama ubili svaku nadu da može biti bolje, da možemo i mi nekada živjeti život dostojan čovjeka. Nepregledne kolone mladih, najboljih i najobrazovanijih koji trbuhom za kruhom bježe glavom bez obzira, su najtužnije slike naše sumorne stvarnosti.
Nauka teško može dati odgovor na pitanje šta je razlog kolektivnom ludilu, devijantnom ponašanju cjelokupnog društva koje bez puno otpora prihvata nakaradna pravila i svjesno srlja u propast, a da se pri tome samo mali broj ljudi pokušava suprostaviti opštem haosu, ludilu, anarhiji, nasilju i bezakonju.
Strah životu kalja obraz često, a izgleda da je strah ukaljao obraz cijeloj jednoj generaciji koja nije dostojna svojih slavnih predaka. Vijekovima smo se hrabro borili za slobodu protiv Turaka, Austrijanaca, ustaša, Hitlera, stranih i domaćih tirana, silnika i okupatora, pa nije valjda kukavno srpstvo napaćeno palo na to da nekolicina nedostojnih bez trunke otpora pokori i ponizi cijeli narod. Ako smo kroz istoriju smogli snage i hrabrosti da se suprostavimo daleko moćnijim i jačim, zar nije prirodno da i sada ustanemo i kažemo dosta je nekolicini nedostojnih kukavica kojima sva moć leži u policijskom topuzu i parama koje su nam oteli i napravili nas sirotinjom?
Za istinsku slobodu i život dostojan čovjeka uvijek se moralo boriti, i sigurno je da niko sa strane neće doći i osloboditi nas straha, nasilja, pljačke, primitivizma… Društvo i država su propali zbog egoizma i ličnih interesa, jer smo postali ravnodušni na tuđe patnje i nadamo da nevolje, patnje i poniženja naše braće i komšija neće pokucati i na naša vrata. Neophodno je da osim hrabrosti pokažemo mnogo više sabornosti i kolektivne svijesti. Ne smijemo glavu uporno zabijati u pijesak i čekati da stvari prođu same od sebe! Potrebno je da ustanemo, prestanemo da ćutimo, pokažemo malo hrabrosti i volje kako bi se zaustavila kola koja se sve većom brzinom kreću u provaliju.
Iskreno se nadam da će razum i dobro napokon pobijediti zlo i sveopšte ludilo koje nas je zahvatilo. Istorija nas opominje, ali nažalost mi ništa nismo naučili na svojim greškama koje nam se uporno ciklično ponavljaju. A da sadašnja potonja vremena nisu ništa novo, opominju nas stihovi velikog vladike Rada, koga smo zaboravili ili nažalost nismo ni pročitali.
Moje pleme snom mrtvijm spava,
Suza moja nema roditelja,
Nada mnom je nebo zatvoreno
Ne prima mi ni plača ni molitve,
U Ad mi se svijet pretvorio
Crni dane, a crna sudbino!
O kukavno srpstvo ugašeno,
Zla nadživjeh tvoja svakolika,
A s najgorim hoću da se borim
Nebojša Vukanović
