DRŽAVA NE TREBA DA PEČE HLJEB! DRŽAVA TREBA DA RADI ONO ŠTO JOJ JE POSAO -DA KONTROLIŠE CIJENE!

I to može uraditi odmah, bez novih preduzeća, bez bajki i bez priča za malu djecu. Sve ostalo je zamjena teza i bježanje od odgovornosti.

Izjava Milorada Dodika o „državnim pekarama“ i poruka da „ko hoće da jede skup hljeb, neka plaća koliko hoće“ nije rješenje, već otvoreno priznanje da vlast nema kontrolu nad cijenama i da problem pokušava da zamijeni populističkom pričom. Govoriti o hljebu na ovaj način znači namjerno se praviti naivan i ignorisati činjenicu da hljeb nije luksuz, već osnovna životna namirnica.

Ako Dodik sam kaže da je hljeb u Srbiji oko jedne marke, a u Republici Srpskoj dvije, iako većinu pšenice uvozimo upravo iz Srbije, imamo jeftiniju električnu energiju i različite subvencije, onda je potpuno jasno da problem nije u troškovima proizvodnje. Problem je u neuređenom tržištu, izostanku kontrole marži i u činjenici da naše institucije godinama nisu radile svoj posao.
Vlast govori o osnivanju državnih pekara kao da će to momentalno riješiti problem, iako svi znaju da je takvo rješenje skupo, neprimjenjivo u kratkom roku i da zahtijeva ozbiljna ulaganja, infrastrukturu, radnu snagu i jasan poslovni model. Hljeb je danas dvije marke i građani ne mogu čekati da se jednog dana eventualno formiraju državne pekare. Ovim se problem ne rješava – on se samo odlaže.

Ako vlast zaista želi rješenje, prvi korak mora biti javna i transparentna analiza formiranja cijene hljeba – od cijene pšenice i brašna, preko struje i rada, do marži. Ako su ulazni troškovi niži nego u Srbiji, neko mora jasno i javno objasniti zašto je krajnja cijena kod nas duplo veća.

Drugo, marže na osnovne vrste hljeba mogu se privremeno ograničiti odmah, uz jasno definisan rok i pojačane inspekcijske kontrole. To nije nikakva revolucija, već mjera koju koriste i mnogo razvijenije države kada žele da zaštite standard građana. Razlog zašto se to ne radi je jednostavan – jer bi se tada moralo pokazati ko ostvaruje ekstra profit i ko je to godinama tolerisao.

Treće, ako država već daje subvencije – bilo kroz energiju, bilo kroz poljoprivredu – onda te subvencije moraju biti direktno vezane za krajnju cijenu proizvoda. Nema nikakvog opravdanja da se koristi javni novac, a da građani i dalje plaćaju hljeb dvije marke.

Priča o „duplo većem rastu plata od inflacije“ u ovom kontekstu zvuči kao vrijeđanje zdravog razuma. Građanima ne znači ništa nominalni rast plata ako se sav taj rast pojede kroz skuplju struju, komunalije i hranu. Od tog rasta realnu korist ima jedino budžet, dok se građani uzalud raduju.

Zato je krajnje vrijeme da prestanete sa izjavama i da počnete koristiti mehanizme kontrole koje već imamo! Zakoni postoje, inspekcije postoje i ovlaštenja postoje! Ako vlast želi da dokaže da zaista kontroliše tržište, neka odmah ograniči marže na osnovne vrste hljeba i sankcioniše one koji zloupotrebljavaju situaciju – a ne da građanima priča bajke o pekarama koje će možda postojati sutra…. ili “ kad na vrbi rodi grožđe „.

Zaga Grahovac, poslanik Kluba za pravdu i red u Narodnoj skupštini Republike Srpske