Život ljudi u Hercegovini je težak i ne može se porediti sa životom ljudi u Banjaluci. Zbog toga režim ovdje tako neprikosnoveno vlada. Ovo u intervjuu za Moju Hercegovinu kaže Zagorka Grahovac, poslanik Liste „Za pravdu i red“ u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Grahovčeva za naš portal, između ostalog, tvrdi da se aktuelna vlast u Srpskoj, predvođena SNSD-om, potpuno otuđila od naroda.
„Ono što narod poručuje do njih uopšte ne dopire ili ih naprosto nije briga i to se vidjelo po posljednjim skupovima koje su oni nazvali ”Granica postoji”, a koji su izazvali veliko negodovanje građana“, kaže naša sagovornica.
Da li je nedavni “Parlament na otvorenom”, koji je opozicija organizovala ispred zgrade Narodne skupštine RS u Banjaluci, ispunio vaša očekivanja?
Ja sam ”Parlament na otvorenom” zamišljala drugačije, tako da zaista liči na parlament, da poslanici sjede sa jedne strane a građani sa druge i postavljaju pitanja. Međutim, kako je MUP najprije odobrio, a zatim pred sami početak zabranio skup, on se tehnički nije mogao na taj način realizovati. Uprkos zabrani, građani su došli i podržali nas, poslanici su im se obratili i rekli šta su željeli i u tom smislu naša očekivanja su ispunjena.
Nedavno ste izjavili da Nevesinjci spavaju u svom gradu, a žive u Mostaru. Zašto Hercegovci i dalje većinski glasaju za aktuelnu vlast koja ih je raselila i natjerala da rade u Mostaru, Dubrovniku…?
Aktuelna vlast u zamjenu za zaposlenje od ljudi traži glasove i na taj način cijele porodice godinama drže kao taoce. Drugi su zarobljeni lažnim obećanjima i čekanjem da dođu na red, a postoje i oni koji će zbog neke sitne usluge ili novca koji im se ponudi na dan izbora glasati suprotno svojim uvjerenjima. Osim toga, ljudi ne shvataju, na primjer, da vlast ima obavezu da asfaltira puteve, da oni to ne plaćaju svojim privatnim novcem nego novcem građana i da to moraju raditi, a da građani zbog toga ne moraju glasati za njih, kako ih oni uvjeravaju. Slično je i sa drugim, osnovnim ljudskim pravima za koje građani misle da će im biti uskraćena. Žalosno je to što u stvarnosti tako malo ljudi istinski podržava režim i njihovu politiku, a rezultati izbora pokazuju drugačije.
Za koga glasaju oni koji rade u Mostaru ili Dubrovniku?
Oni koji rade u Mostaru i Dubrovniku sigurno nisu ti koji glasaju za aktuelnu vlast i takvih je sve više, a sve je više i onih koji shvataju pogubnost njihove politike i mislim da će već naredni lokalni izbori to pokazati.
Gdje, po vašem mišljenju, opozicija griješi “u koracima”, te je vlast u Srpskoj nesmjenjiva skoro 20 godina?
Ne znam koliko je umjesno da ja, kao početnik u politici, odgovorim na ovo pitanje, ali i dok se nisam bavila politikom nego sve gledala sa strane činilo mi se da se opozicija previše bavi ”matematikom”, odnosno kalkulisanjem kako doći do 42 poslanika i napraviti većinu u parlamentu umjesto kako promovisati svoje ideje i politike. Zbog toga su pravili mnogo loših kompromisa, poput saradnje sa Nenadom Nešićem i sličnima i imali na kraju više štete nego koristi. Možda zvučim naivno, ali kada bismo samo radili onako kako osjećamo i za šta vjerujemo da će svima donijeti dobro, podredili stranačke interese opštim, ljudi bi to prepoznali i podržali toliko masovno da se ne bi moglo pokrasti. Isto tako, moje je mišljenje da je opozicija previše fokusirana na Dodika, prati njegove korake i reaguje na sve što on uradi pa u sjeni ostaju i nezapaženo prolaze mnogo bitnija pitanja, koja se tiču života ljudi.
Na šta konkretno mislite
Opozicija bi morala imati više hrabrosti da se suprotstavi režimu na temama koje oni predstavljaju kao važna patriotska pitanja i za koja traže jedinstvo, a ne prosto se složiti s njima u strahu da ih građani neće podržati. Novi ljudi, nove autentične ideje teško ulaze u politiku jer im se ne daje prilika i u tom smislu bih iskreno pohvalila lidera našeg pokreta, Nebojšu Vukanovića, koji je u politički život Republike Srpske unio novu, svježu krv i dao nam veliku slobodu u političkom djelovanju.
Djeluje da se poslanici Liste „Za pravdu i red“ nalaze na posebnom “piku” predsjednika Narodne skupštine Nenada Stevandića. Da li iz ličnih ili nekih drugih razloga?
Predsjednik Narodne skupštine je prvih nekoliko sjednica vodio korektno i mi smo ga među prvima hvalili. Međutim, on vjerovatno ne može protiv svoje prave prirode i svog karaktera, te veoma često nije sposoban da se izdigne iznad situacije, reaguje kako ne bi smio, diskusije naših poslanika Nebojše Vukanovića i Đorđa Vučinića shvata suviše lično i u tom smislu koristi ovlaštenja koja ima kao predsjedavajući da im se osveti zbog nečega što su oni rekli, a što mu se nije svidjelo. Sada se čini da je sve to preraslo u veliku netrpeljivost i da je postalo ”lično”, ali nadam se da će ljetna pauza smiriti tenzije, te da ćemo jesenja zasjedanja početi bez incidenata.
Budući da ste prosvjetni radnik, kako ocjenjujete stanje u prosvjeti Republike Srpske?
Prosvjeta i stanje u kojoj se ona nalazi je za mene najbolnija tema jer dolazim baš ”iz učionice” i ta propast obrazovnog sistema se dešava pred mojim očima. Naša tradicionalna škola je kod učenika razvijala samostalnost, kritičko mišljenje i nezavisnost, a nosilac te osvješćujuće uloge bio je nastavnik. Međutim, takva uloga škole i nastavnika ne odgovara ovakvom društvu i nije u interesu ovakvom sistemu, te je obrazovanje namjerno uništeno.
Šta je potrebno mijenjati u sistemu koji je prosvjetu, kako sami kažete i kako mnogi ocjenjuju, doveo na najniže grane od postanka Srpske?
Potrebna nam je ozbiljna reforma školstva na svim nivoima kojom će se školama vratiti autonomija koju su nekada imale. Morali bismo u potpunosti izbaciti politiku iz škola, popraviti položaj i status prosvjetnih radnika i vratiti im ugled i autoritet u učionici, omogućiti im usavršavanje i napredovanje te nagrađivati najbolje. Neophodno je reformisati nastavne planove i programe kako bi djeca učila ono što će im stvarno biti potrebno za život, ulagati više novca u obrazovanje i nauku, stimulisati najbolje učenike da se vrate u škole kao predavači. Danas se u školama više od nastavnika pitaju i učenici i roditelji i niko više ne želi da bude nastavnik, pa nastavničke fakultete upisuju najlošiji učenici. Bio mi je šokantan podatak da se čak i u Beogradu, u prvom upisnom roku, za smjer Opšta fizika prijavio samo jedan kandidat.
Da li je tačno da ste prošle godine, dok ste još radili u školi u Nevesinju, uspjeli da organizujete ekskurziju za učenike završnog razreda gimnazije bez odobrenja Pedagoškog zavoda?
Bila sam razrednica završnom razredu gimnazije i odvela svoj razred i još neke učenike iz drugih odjeljenja završnih razreda, njih 42 ukupno, u potpuno privatnoj varijanti na putovanje u Mađarsku nakon što nam Pedagoški zavod nije odobrio izvođenje ekskurzije van Republike Srpske. Tako smo bili jedina škola u Republici Srpskoj koja je uprkos nerazumijevanju onih koji kreiraju obrazovnu politiku otišla na ekskurziju, i to u vrijeme proljetnog raspusta. Veoma sam ponosna na tu svoju ”osvješćujuću” ulogu profesora, kao i na obostrano povjerenje koje sam izgradila sa djecom i koje oni veoma poštuju. Danas mi se to čini mnogo hrabrije nego što je tada bilo, ali ja sam im obećala da će ići na ekskurziju, a oni su me svaki dan gledali tako molećivo da sam morala da nađem način da im obećanje ispunim. Kada bismo i na mjestima odlučivanja imali ljude kojima možemo vjerovati i kada bi nas vodili ljudi kojima je stalo do nas, gdje bi nam bio kraj.
