Ako se ispostavi da je tačno da oboljeli od korone nisu dobijali pravi kiseonik samo zato da bi se neko obogatio (a molim Boga da nije tako), hoćemo li barem malo preispitati sopstveni sistem vrijednosti?
Hoćemo li shvatiti da zbog „obećali su mi zaposliti rođaka“ dopuštamo da se neko igra našim životima?
Vrijede li toliko onih 20 metara asfalta zbog kojih ste skupljali glasove za ljude kojima čak ni zdravlje nije sveto?
Šta je strašnije – strah od otkaza ili strah od gubitka vazduha?
Šta je to što dobijate kad dozvoljavate da vam čak i vazduh uzimaju?
Nije li dovoljno što se gušimo odavno? U optužbama i demantijima, u pritiscima i strahovima. Guše se mediji, guši se glas mladih, guše nas masovne hipnoze i masovna apatija. Šta je još ostalo osim tog kiseonika?
Ako se, pak, ispostavi da je riječ o netačnoj vijesti, biće to razlog da preispitamo načine političkog djelovanja i da se naučimo koliku težinu nosi svaka javno izgovorena riječ, zbog onih kojima je korona odnijela najdraže.
Bojan Milićević
