Trebinjski prvomajski vatromet i zašto uporno ćutimo i tolerišemo nasilje
U trebinjskom naselju Bregovi nakon masovne tuče došlo je do pucnjave u kojoj je jedna osoba ranjena iz vatrenog oružja, a druga sa teškim tjelesnim povredama zbrinuta na Odjeljenju intenzivne njege Opšte bolnice u Trebinju. Zapanjujuće je da se pucnjava dogodila gotovo u centru grada u sred dana, i to na mjestu gdje često borave i šetaju djeca i mladi. Ovo je treća pucnjava u Trebinju samo u poslednja dva mjeseca, a do sada je ubijeno i ranjeno je više mladih osoba. Na sreću ove godine još nema poginulih, ali ni više ubistva i izgubljenih mladih života na ulicama Trebinja nisu bili dovoljno upozorenje policiji, istražnim organima i pravosuđu da preduzmu neophodne radikalne mjere i zavedu red. Oružani obračuni, paljenje automobila, masovne tuče, nasilje, divljanje i jurnjave vozilima postali su svakodnevna pojava na koju su se Trebinjci navikli i oguglali, pa vijest o pucnjavi, povrijeđenim i ranjenim više i ne izaziva veću uznemirenost među građanima.
Umjesto da se prvomajski praznici i lijepo vrijeme iskoriste na najbolji način za promociju grada i predstavljanje brojnim gostima koji su došli u Trebinje, nažalost grad je ponovo udarna vijest u medijima zbog puškaranja, ranjavanja i nasilja. Pitamo li se dokle će sve ovo trajati, i zašto uporno ćutimo? Čije će nevino dijete biti sledeća žrtva, i da li ćemo uvijek imati dovoljno sreće kao što je bilo u novogodišnjoj noći u Galeriji kada je maloljetni ludak izrešetao kafić prepun omladine? Da je prije 12 godina bilo dovoljno društvene svijesti i odgovornosti, i da su nakon tragične smrti mladića Nemanje Čihorića, čije je tijelo pronađeno u rijeci Trebišnjici u rejonu Zasad polja i Pridvoraca, organizovali masovni višednevni protesti i zatražene smjene nadležnih možda bi pokojni Krsto Mijović i Marko Đerić danas bili živi. Zarobljena država ne funkcioniše, situacija polako izmiče kontroli, pa Trebinje umjesto na lijepu mediteransku oazu sve više liči na Medeljin ili Bronks. Ovakav stepen nasilja i bezakonja bio bi prevelik i nedopustiv i za mnogo veće centre i sredine od gradića koji ima svega oko 30 000 stanovnika.
Iako mnogi u njih upiru prste, odgovornost policajaca nije najveća jer oni u teškim okolnostima, često i bez zaleđine i dovoljne podrške rukovodnih struktura, rade najteži i rudarski dio posla. Rukovodstvo CJB Trebinje godinama se hvali statističkim podacima, medijima se plasiraju besmislene informacije o oduzimanju manje količine duvana, alkohola i cigareta, pišu se sramna saopštenja o pijanom mladiću koji je uhapšen jer je navodno masturbirao u vozilu pored Taraninog restorana na Gradini, ali se najveći kriminal nikada ne udara direktno u glavu. Pitamo li se zašto se u Banjaluci sudi ubicama Marka Đerića, i zašto se jedna te ista imena godinama ponavljaju u stupcima crne hronike? Najveća odgovornost i najveći krivac za lošu bezbjednosnu situaciju je loš rad pravosuđa i sramne presude pojedinih trebinjskih sudija. Čast treba odati rijetkim izuzecima, poput sudije Okružnog suda u Trebinju Duška Popića, ali većina trebinjskih sudija i tužioca nije dostojna da obuče togu, provede postupak i izrekne presudu. Namješteni sudski sporovi, nekažnjeni privredni i drugi kriminal, oslobađajuće ili blage presude u pojedinim predmetima ohrabrile su kriminalce da pređu na drugu stranu zakona jer nemaju strah od adekvatne i odvraćajuće sankcije.
Glavu ne treba stavljati u pijesak, jer mnoga nevina djeca mogu nastradati ukoliko se ne preduzmu radikalne mjere i akcije. Ukazujući na problem, koji je evidentan, ne blati se grad kako to vole reći neki gradski moćnici, već se traži snažna reakcija nadležnih. Postavljanje video-nadzora na važnijim saobraćajnicama, ulicama i raskrsnicama, pojačano prisustvo policije na mjestima gdje se okupljaju bezbjednosno-interesantne osobe, česta hapšenja prestupnika te formiranje Savjeta za bezbjednost grada Trebinja koji bi činili gradonačelnik, predsjednici dva suda, glavni okružni tužilac i načelnik CJB Trebinje, su prijeko potrebne mjere kako bi se što prije povratio osjećaj sigurnosti kod građana. Pored represivnih mjera, od malog uzrasta treba početi rad sa mladima na ispravljanju brojnih devijacija koje su nastale kao posledica opšteg pada svih vrijednosti u društvu.
Ukoliko Trebinje želi postati turistički centar, vatreni obračuni, tuče i nasilje se moraju zaustaviti. Država i njene institucije postoje kako bi se zaveo red, spriječilo nasilje i anarhija, i ma koliko bile slabe i nemoćne moraju uložiti napor kako bi prvomajski trebinjski vatromet u Bregovima bio poslednji oružani obračun na jugu Srpske.
