Šta će biti sa Industrijom alata?
Prije 10 godina Rodoljub Drašković je nakon dogovora sa Miloradom Dodikom kupio većinski paket akcija trebinjske Industrije alata. Ugovor o privatizaciji je dugo skrivan od javnosti, a već tada se u javnosti govorilo da je Drašković, osim zadržavanja pretežne djelatnosti i određenog broja radnika, preuzeo obavezu plaćanja milionskog duga za struju, vodu i ostale komunalne usluge, dok je država trebala da riješi problem duga za neplaćene poreze i doprinose.
Treba biti objektivan pa priznati da je privatizacija Industrije alata jedini relativno uspješan projekat privatizacije u Trebinju jer je Drašković uspio očuvati kakvu-takvu proizvodnju u metalnom sektoru, a pored toga investirao stotine miliona maraka u prehrambenu industriju i turizam, te zaposlio skoro 1 000 novih radnika. Aktuelna vlast uspjela je urušiti čak i gigante koji imaju monopol, poput Elektroprivrede i Šuma Srpske, pa se suvišno zapitati šta bi bilo sa Industrijom alata da je država ostala većinski vlasnik. Sigurno je da bi Dodik u svom stilu u izbornim ciklusima manipulisao radnicima, obećavao kule i oblake, a potom bi fabrika doživjela sudbinu Novoteksa i nestala u stečaju, a Gajo Radović bi sa Lukom dogovarao kupovinu mašina i objekata u starom gvožđu.
Grupacija „Svisslion“ u proteklih 10 godina kroz prodaju učešća u prehrambenoj industriji, dokapitalizaciju i druge načine, uložila je značajna sredstva u zadržavanje proizvodnje u metalnom sektoru. Tačno je da je broj radnika u metalnom sektoru od privatizacije smanjenza dvije trećine, tačno je da je metalna industrija bila zapostavljena i u podređenom položaju u odnosu na prehrambenu, koja kod Rodoljuba ima primarno mjesto. Tačno je da nije bilo značajnijih investicija, nabavke novih mašina i osvajanje novih tehnoligija, kako bi se povećala proizvodnja i izvoz. Neosporno je napravljena velika greška kada je neposredno poslije privatizacije Industriju alata napustio veliki broj najiskusnijih i najboljih radnika i majstora, ali je činjanica da je Drašković od preuzimanja preduzeća redovno plaćao sve poreze, doprinose i obaveze prema državi, i da uplaćuje i povezuje radni staž svim radnicima koji su ispunili uslove za odlazak u penziju.
Postavlja se pitanje šta je alternativa, i šta će se dogoditi ako se Rodoljub povuče? Da li država, kojoj Rodoljub navodno poklanja ostatke nekadašnje fabrike smještene u jednu proizvodnu halu, može da investira neophodna sredstva, organizuje, zadrži ili proširi proizvodnju? Umjesto odgovora treba pogledati proteste željezničara, poljoprivrednika, zdravstvenih radnika ili čak radnika Elektroprivrede koji najavljuju izlazak na ulice zbog smanjenja plata za 20%, i shvatiti da institucije u Republici Srpskoj ne funkcionišu, ne rade svoj posao, i da se prenapregnuti sistem nalazi pred pucanjem. Vlada Republike Srpske panično traži novac od MMF i skupo se zadužuje svakog mjeseca kako bi zatvorila najveće rupe i pokušala kupiti vrijeme i odložiti izbijanje velikog požara. Jasno je da Vlada nema ni sredstava, ali ni dovoljno stručan kadar koji bi mogao uspješno organizovati i unaprijediti proizvodnju u Industriji alata. Drašković je do sada preko svog krovnog koncerna obezbjeđivao nedostajuća sredstva kako bi Industrija alata isplaćivala plate i tekuće obaveze, a razorena i opljačkana država ta sredstva sugurno ne bi mogla da obezbjedi.
Ukoliko Drašković ponovo ne promijeni odluku i ne postigne dogovor sa Lukom i Dodikom, kao što je to uradio 2009. ili lani kada je najavio povlačenje i poklanjanje „Grada sunca“ Trebinju ali se predomislio nakon dogovora sa vlastima, radnici Industrije alata bi se mogli naći u velikom problemu. Sada redovno primaju nešto više od minimalca, ali pitanje je da li bi i to dobijali ako im Vlada Republike Srpske postane poslodavac.
Iole ozbiljna država bi u proteklih 10 godina našla rješenje za stari dug Industrije alata, ponudila otpisivanje dijela naslijeđenog duga a plaćanje dijela u više rata, a jer sam uvjeren da je Drašković bio spreman za kompromis da je imao ozbiljne sagovornike. Nažalost državu nam vode neodgovorni i neozbiljni koji nemaju nikakav osjećaj prema radnicima, zbog toga godinama ne posvećuju ni trenutak ozbiljne pažnje strateškim preduzećima i privredi, a njihovo pravo lice svi smo mogli da vidimo na primjeru napaćenih radnica bivšeg Novoteksa. Ukoliko se Rodoljub definitivno povuče, bojim se da bi preostali radnici Industrije alata, koji sa mukom zarađuju hljeb sa sedam kora, bili u velikom problemu i bilo bi veliko pitanje da li bi svojim porodicama mogli obezbjediti i minimalac za prehranjivanje.
Nebojša Vukanović
