Služba
Slučaj “Perković” u susjednoj Hrvatskoj ponovo je u žižu javnosti vratio pitanje kakav je danas uticaj i uloga špijuna, agenata i operativaca bivše Službe državne bezbjednosti. Josip Perković je do 1990. i dolaska HDZ-a na vlast bio je poslednji šef hrvatskog DB-a, ali je i poslije dolaska radikalnih hrvatskih desničara proustaške orijentacije zadržao visoke funkcije u tajnoj službi iako je prethodno decenijama organizovao ubistva i hapšenja pripadnika hrvatske ustaške emigracije. Njegov sin Saša Perkovića trenutno obavlja funkciju savjetnika hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, a prethodno je bio savjetnik bivšeg predsjednika Stipe Mesića.
Nakon što je Njemačka raspisala međunarodno potjernicu i zatražila izručenje Perkovića njenim pravosudnim organima zbog sumnji da je organizovao ubistvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, hrvatske vlasti usvojile su “Lex Perković”, poseban zakon kako bi spriječile izručenje bivše šefa tajne službe i tim potezom narušile odnose sa najpouzdanijim saveznikom koji je najviše doprinio njenoj samostalnosti i prijemu u Evropsku Uniju. Angela Merkel zbog “slučaja Perković” nije željela da dođe u Zagreb na svečanu ceremoniju povodom prijema najmlađe članice u EU, a premijer Milanović odmah po pristupanju Uniji razmijenio je niz teških i nediplomatskih riječi sa briselskom administracijom koja je takođe insistirala na Perkovićevom izručenju.
Laici bi se zapitali zbog čega to hrvatska Vlada ulazi u sukobe sa saveznicima i državama koje su joj značajno pomogle u bliskoj pršlosti, i kako je jedan stari “udbaš” vrijedan sukobljavanja sa moćnim državama. Zar nije logičnije da hrvatski desničari po dolasku na vlast preispitaju i zatraže odgovornost čelnika “Službe” koji su ih progonili decenijama, i kako sin šefa komunističkog DB-a neprekidno savjetuje sve hrvatske predsjednike i direktno utiče na državnu politiku? Da li se uopšte od 90-tih mijenjala vlast, ili su samo promijenjeni neki okviri, kadrovi, dresovi i uniforme?
Tajna služba u bivšoj Jugoslaviji bila je veoma jaka i kontrolisala je sve važne tokove, ljude, političare, medije, crkvu… Osim u Hrvatskoj, i u Srbiji se u poslednje vrijeme povela ozbiljna rasprava o ulozi DB-a u prethodnim decenijama i brojnim političkim ubistvima. Iako se “Služba” prividno raspala sa bivšom Jugoslavijom, krakovi njene hobotnice i čelnici koji posjeduju tajne dosijee svih važnih političara, zadržali su poluge moći u svojim rukama. Tako je nedavno jedan od čelnika srbijanske UDB-e javno priznao da su po nalogu Slobodana Miloševića početkom 90-ih oni osnovali mnoge stranke i birali njihove ekscentrične lidere kako bi Slobi pomogli da opstane na vlasti.
Sigurno je da u regionu nema ozbiljnije stranke, medija i organizacije a da u njenom vrhu nisu ubačeni špijuni i agenti tajnih službi koji izvršavaju konspirativne zadatke. Oni u pogodnom trenutku reaguju po zadatku, izvrše puč, promijene kurs ili cijepaju stranke. U Crnoj Gori nije bilo promjene vlasti i sistema od kraja 80-ih, pa je logično da je tamošnja “Služba” najjača i najorganizovanija, i da ima apsolutnu kontrolu nad društvom. Sigurno je da situacija nije puno drugačija i kod nas, i dovoljno je prelistati knjigu “Čuvari Jugoslavije” i vidjeti ko su sve bili špijuni i saradnici, i koliko njih i danas ima na javnoj sceni i u politici. Od Nebojše Radmanovića, čiji je otac bio čuveni “oznaš” u Krajini, preko Sredoje Novića, koji je 80-ih vodio evidenciju špijuna i bio zamjenik šefa DB-a a sada je ministar civilnih poslova, preko načelnika Doboja Obrena Petrovića ili bivšeg “ČEZ-ovog” ministra privrede Rajka Ubiparipa, koji je za UDB-u špijunirao srpske studente na Banjalučkom univerzitetu, pa do mnogih drugih političara, popova, vladika, novinara i drugih javnih ličnosti jasno se vidi špijunska mreža stare UDB-e i dalje živa i funkcioniše u nekom novom i izmijenjenom obliku. Najviše ih ima tamo gdje je najviše novaca, u bivšoj carini, ili današnjoj Upravi za indirektno oporezivanje, elektro-energetskom sektoru, Vladi, javnim preduzećima…
“Udbaši” su svojim novcima pomogli osnivanje i rad većine stranaka, imaju kompromitujuće podatke o mnogim političarima, i tako ih drže u šaci i tjeraju na poslušnost. U protivnom afere, mutni poslovi i pikanterije iz privatnog života pojedinaca završavaju na stranicama žute štampe i tako se neslavno okonča karijera ljudi koji neće da slušaju. Iako je to nemoguće dokazati sve dok se ne preuzme vlast i bezbjednosne strukture, sa sigurnošću se može govoriti da su tajne službe dobrim djelom odgovorne za sva dešavanja poslednjih 20 godina, i da su čelnici “Službi” dobrim dijelom učestvovali u promjenama vlasti, ratovima, otimačini, kriminalnoj privatizaciji, stečajevima kako bi se obogatili i stekli još veću moć. Moćnici se često nalaze u sjenci, trude se da ostanu anonimni i njihova imena javnosti ništa ne znače, a mnogi su zbog zaštite postali službenici i agenti stranih obavještajnih službi.
Većina lidera stranaka na domaćoj političkoj sceni obavljala je važne funkcije i prije tri decenije za vrijeme jednostranačkog sistema, i bili su aktivni omladinci i političari KPJ-, pa se logično zapitati koliko “Perkovića” ima svuda oko nas, vuku li oni konce i savjetuju li oni našeg predsjednika, premijera, ministre ? Sigurno ih je mnogo više nego što bi se u prvi mah predpostavilo, i zbog toga je potrebno izvršiti lustraciju i javnosti saopštiti konspirativna i prava imena svih agenata, špijuna i čelnika tajnih službi koji su dobrim djelom odgovorni za situaciju u kojoj se danas nalazimo. Da bi zaštitili sebe, agenti su uništili dobar dio dokumentacije, ali otvaranje preostalih tajnih dokumenata i dosijea sigurno bi otvorilo Pandorinu kutiju i pokrenulo mnoge stvari. Sve koji su zloupotrijebili državne institucije i radili protiv svog naroda trebalo bi pozvati na odgovornost i zabraniti im dalje političko djelovanje, a tako bi mnogi političari, tajkuni, vjerski velikodostojnici i drugi narodni usrećitelji otišli u penziju. Bez dubokih rezova i velike katarze teško da će se stvari promijeniti na bolje. Zbog toga se treba nadati da će se i kod nas, kao što je to bio slučaj sa drugim državama bivšeg istočnog bloka, dvije decenije poslije “demokratskih” promjena izvršiti lustracija i da će se raskinuti nevidljivi okovi i lanci koji nas drže stegnutim i zarobljenim.
Nebojša Vukanović
