Dok sam boravio na Kosovu i Metohiji obišao sam Kosovo polje i Gračanicu, te snimio kratku reportažu o manastiru Gračanica iz 14-og vijeka, zadužbinu kralja Milutina. Pogledajte reportažu o manastiru Gračanica, te kratku istoriju drevnog srednjovjekovnog manastira.

Manastir Gračanicu je podigao srpski kralj Stefan Uroš II. Milutin 1315. godine na mjestu starije crkve i namijenio za katedralu lipljanskim episkopima. Slike na zidovima (živopis) su završene od 1321. – 1322. godine. Nešto kasnije, crkva je dobila velike otvorene vanjske zidine (priprata). Osamdesetih godina 14. stoljeća manastir je stradao od Turaka i tom prilikom su izgorjeli mnogi iluminirani rukopisi.

Poslije obnove, građevina je ponovno oštećena u godini Bitke na Kosovu (1389.). Nakon pada Novog Brda pod Tursku vlast (1455.) nastupila su teška vremena za manastir i gračanički mitropolit je morao pobjeći.

Tek u 16. stoljeću Gračanica ponovno živi. 1540-ih je u njoj otvorena jedna od najznačajnijih srpskih tiskara, a oko 1570. god. priprata je zatvorena i oslikana. Oko 1620. god. crkvi je obnovljen krov i izgrađen joj je novi ikonostas.

Osnova crkve je u obliku grčkog krsta s centralnim kvadratom na 4 glavna stuba iznad kojega je središnja kupola. U prostorima između krakova krsta su 4 manja kvadrata s 4 manje kupole, visoke do početka središnje. Izdvajanjem svakog konstruktivnog elementa u zaseban volumen, ali samo u gornjoj granici (iz kvadratnog obujma ne izlazi ništa osim prizme apside), stvoren je širok raspon nižih i viših, manjih i većih tijela, stepenasto složenih u živom ritmu od najviše točke, središnje kupole. Apside su trepezaste, a prostor za sveštenike (đakonikon i proskomidija) odvojeni su kao zasebni prostori (paraklisi) od oltarnog prostora. Uski unutarnji narteks je odvojen od naosa (glavnog broda) širokim masovnim stubovima.

Iako po svome tlocrtu sliči na brojne grčke crkve s početka 14. st

Apostol u Solunu), ipak se Gračanica odvaja od svih svojom izrazitom težnjom vertikali. Nepoznati graditelj je osnovnu kubičnu masu izvukao u središnju kupolu pomoću dvostrukih križnih svodova i naglasio vertikalnost svodnim čeonim lukovima, na pročeljima različitih oblika (najniži su polukružni, a na gornjim šiljati). Gradacija oblika postoji i kod prozora: donji su s jednim otvorom (monofore), srednji bifore, a gornji trifore. Višebojna (polikromna) fasada služi istoj zamisli. Crkva je građena od velikih kamenih kvadara obuhvaćenih opekom, a svi čeoni lukovi i tornjevi su samo od opeke. To stremljenje visinama, naglašeno ritmom prostora i masa, rasporedom i oblikom otvora i lukova, višebojnom fasadom i tamburima kupola, sasvim je originalno i Gračanici daje posebno mjesto u srpskoj, ali i europsko-bizantskoj srednjovjekovnoj arhitekturi.

Na vanjskim zidinama se nalazio toranjzvonik (karakterističan za sve crkve tog doba) koji se oslanjao na dva para jakih pilastara koji su tvorili kvadratnu osnovu nosača. Sve do 16. st. oni su nosili visoki drveni toranj na kojemu su bila zvona (što se vidi iz grafike iz 1539.).

Tada su vanjske zidine bile u skladu s crkvom, a kada su njeni široki otvori zatvoreni, a mjesto tornja postavljena slijepa kalota (oko 1570.), došlo je do disharmonije u proporcijama i stilu.

Pogledajte reportažu iz manastira Gračanica..

Nebojša Vukanović