Imao sam 8 ili 9 godina, sestra Saša 10, najviše 11. Znam to, jer đed je kasnije obolio i nije mogao više raditi. Bila je nedjelja. „Ajmo, đeco!“ rekao je „Treba nešto da mi pomožete“.
Nedeljom se nije radilo, pa se pobunišmo. Đed nam odgovori
„Oko crkve i groblja se i radi neđeljom, drugim danima nema se kad“
Naviknuti na igru i nehajnu ljetnju bezbrižnost, nevoljno smo poslušali
Nismo znali gdje idemo.
Izašli smo na Podine više kuća, pa kraj lokve Gnojnik izašli na Harač, a zatim magitralnim putem krenuli prema Trebinju. Sa lijeve strane otalo nam je skretanje za Bjelošev Do i posle stotinjak metara đed skrenu s puta. Mala uska staza vodila je ka nekom spomeniku. Nekoliko žilavih i koščatih staraca, sa zavratama na glavi, ćutke, jednoličnim, ali odlučnim udarcima kosijera već sjeku jasenove i grabove mladijere. Đed im se pridružuje a Saša i ja ono što posijeku, izvlačim na drugu stranu puta.
Sjedamo da užinamo, starci popiju malo rakije, uzmu grumen sira ili komad slanine, pa kroz zalogaj pričaju o tim danima užasa, ljeta 1941. Moja dječija svijest ne može da shvati, niti da prihvati stravične razmjere te gotovo biblijske kalvarije. Čujem da pričaju o živim ljudima koje ustaše bacaju u jamu, ali moj um, to nit’ poima, niti razumije.
Shvatiću sve strahote ovog vremena tek koju godinu kasnije, kada pročitam „Molitvu“ Vuka Draškovića, gdje je do tančina opisano ubijanje nedužnih ljudi nad ponorom jame Pandurice, i kad u jesen 1990, hercegovački Srbi počnu vaditi kosti, svojih saplemenika iz kraških ponora i dubina. O žrtvama jame Pandurica, o njihovim životima, porijeklu, razlozima zbog kojih su skončali u njoj, mogla bi se napisati višetomna izdanja, snimiti dokumentarni ili pak igrani filmovi. Neobičnu priču priča Pandurica.
U njoj nisu skončavali samo Srbi pravoslavni, već i Hrvati, učitelj Nikola Perušina iz Ravnog, te sreski načelnik iz Stoca Nikola Zoković, vjerovatno zbog glasa razuma koji su uputili u ta vremena kad razuma nije bilo. U Pandurici, život je skončao i Srbin-musliman Hakija Šarić, solunski dobrovoljac i vrlo živopisna ličnost.
U noj je smrt pronašao i pop Božidar Šarenac, sin starog prote Šarenca, koji je 1918. crnogorske komite u oltaru ljubinjske crkve zakleo da ne čine zla muslimanima u gradiću pod Radovinjom. U Panduricu je bačen i Slavko Ratković, narodni poslanik Skupštine Kraljevine Jugoslavije, bankar i trgovac iz Vođena Jovan Bjelobrk, očevi naših komšija Milovana i Miše Turanjanina… ukupno 36 mučenika nasilno su završili svoje živote u noći između 13. i 14. juna 1941. godine.
Tada, devedesetih iz jame je izvađeno i naliv pero, koje je pripadalo inženjeru Borivoju Obradoviću. Matija Bećković je odmah o tome napisao pjesmu. Žrtve su sahranjene pored crkve u Ljubinju. Započet veliki spomenik, nešto urađeno, ni do danac završeno.
Na današnji dan se služi pomen postradalim u toj jami, ali se pomen služi i postradalim stanovnicima Ljubinja u raznih logorima NDH gdje su život izgubila 124 naša sugrađanina. Znači, na današnji dan se služi opelo za 160 postradalih Ljubinjaca.
Znate koliko nas je jutros prisustvovalo pomenu?
Slovom i brojem 10.
Ne pravdam ja sebe i ja većinu puta ne odem, ali danas mi je čitav dan knedla u grlu jer smo samo aktivni kad treba bukati i licitirati brojem žrtava. U ovo obilježavanje treba da se aktivnije uključi čitava zajednica. Kako, ne znam, ali valjda imaju ljudi koji znaju.
Rade Likić
