Prenosim u cjelosti kolumnu Prof. dr Saša Kneževića, redovnog profesora Filozofskog1 fakulteta na Palama i povjerenika Za pravdu i red liste Nebojše Vukanovića na Palama:

             ANARHIJA ALL OVER…

„Anarhija (grč. αναρχία (anarchia), što znači bez vlasti) je oblik društva u kojem bi se nastojalo poništiti svaki oblik nametnutog autoriteta. Anarhisti vjeruju u čovjekovu prirodnu sposobnost autokontrole u društvu. Postojanje društvenih pravila i ugovora nije apriori isključeno u anarhiji, bitno je samo da je ta pravila i te ugovore slobodno odredila i prihvatila zajednica koje se ona i tiču i da nisu nametnuta odozgo, kao što se događa tamo gdje jedni ljudi imaju veću moć od drugih. No, to je, svakako, obzirom na realnosti ljudskog razvoja, tek ideal“. Da jedan bez drugog niti mogu, niti postoje, potvrđuju nam besmislena sjednice o stanju u BiH u UN. Tamo se Šmit uvijek i isključivo žali na Dodika, jasno, neće na Ramu i Heleza, jer to nije u skladu sa nametnutom doktrinom. Dok postoji Dodik kao rušilački faktor, neophodan je i oštri Šmit kao čuvar krhkog mira i nasilno uspostavljene harmonije u državi koje nema.

Slučaj Dodik je zaista ponovo ogolio tu činjenicu. BiH je besmislena i disfunkcionalna i to svi znamo, a neki i živimo. Pitanje je, da sad malo zloupotrijebimo Branimira Štulića, kamo dalje rođače? Ajmo na referendum, sa pitanjem: „Da li prihvatate odluke neizabranog stranca Kristijana Šmita i presude neustavnog Suda BiH izrečene protiv predsjednika Republike Srpske, kao i odluku CIK-a o oduzimanju mandata predsjedniku Srpske Miloradu Dodiku?“ Kad pitanje pročitate nekoliko puta shvatite koliko je besmisleno i da se sastoji iz više pitanja na koja pojedinac ne mora imati isti odgovor. Da su organizovali takmičenje među osnovcima, kojima su podijelili one sramne stikere za čitanke, našlo bi se bar deset racionalnije i smislenije sastavljenih prijedloga. Autoru sintagme „neizabranog stranca“ leksikografi moraju odati posebnu počast. Kakve veze ima da li građani prihvataju odluke neizabranog stranca i koje odluke, npr. ja prihvatam onu o izdvajanju novca za skenere, ali nikako onu o davanju naših para Vijaduktu? Kako to da formulišem glasajući na referendumu i kako uopšte mogu razmatrati odluke neizabranog stranca? Čekajte, nisu Srbi izabrali ni Haralda Turnera, istini za volju nisu ni Nedića, ali sila Boga ne moli.

Pitanje je sročeno krajnje diletantski i neozbiljno, meni lično liči na dužu poruku pijane osobe, i ako se već imala namjera pozvati Srbe na referendum jedino smisleno pitanje, kad već država BiH defakto ne postoji, bilo bi: „Da li ste za nezavisnu i samostalnu Republiku Srpsku?“ Referendum ima savjetodavnu funkciju, njegovi rezultati ništa ne prejudiciraju, ali bi se time pokazalo do čega vam je uistinu stalo – do Republike Srpske, a ne do pojedinca, ma kako se on zvao. Još jedna reminiscencija. Prvo pitanje na referendumu od 10. 11. 1991. godine glasilo je: „Da li ste saglasni sa Odlukom Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, od 24. oktobra 1991. godine, da srpski narod ostane u zajedničkoj državi Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom, SAO Slavonijom, Baranjom i Zapadnim Srijemom, te drugim koji se za taj ostanak izjasne?“  Devedeset i osam posto nas Srba glasalo je ZA, onih dva posto bili su članovi SDP i Reformisti. Ako vam se čini da bi ova dva pitanja bila u koliziji varate se, jer kod Srba u BiH, kao zrelog evropskog naroda u suštini postoji samo jedna ideja, ona o životu u zajedničkoj državi koja je utvrđena 1918. i potvrđena na Prvom zasijedanju ZAVNOBIH-a, ali nakon referenduma od 1. 3. 1992. jasno je da druga dva naroda u BiH ne žele da žive sa nama u zajedničkoj državi i mi na to niti možemo niti hoćemo da ih primoravamo.

Nikome zbog našeg referenduma nije pala dlaka s glave, glave su kasnije počele da padaju, ali za to je kriv ovaj mlađi referendum. Zašto je našu trenutnu vlast, a legalna je jedino Narodna skupština Republike Srpske, strah da pred narod izađe sa jedinim pravim pitanjem? Dva su razloga, prvi taj što su oni nedorasli situaciji, a drugi što to ne bi bilo u skladu sa njihovom principijelnom saradnjom sa onim što se zove Međunarodna zajednica, oličena u OHR i „neizabranom strancu“. Katalonci su se izjasnili na referendumu, Barsa je i dalje šampion Španije, ali danas, sutra, prekosutra oni imaju te rezultate kao polog u nekoj novoj raspodjeli svijeta.

E sad, Katalonci očigledno imaju kohones, na što se pozivaju i pojedine persone upravljačkog tima Narodne skupštine, ali imaju i pameti. Mi pameti zasigurno nemamo, bar tamo gdje bi nam trenutno najviše trebala. To je rezultat permanentnog i sistemskog rada na rušenju prosvjete i svakog zdravorazuma od strane najlošijih đaka. Otuda u novoj šatroizabranoj vladi imamo doktore nauka koji vjerovatno ne znaju ni koliko im je članova imala komisija za odbranu, a kamoli da pamte njihova imena i datum odbrane, što oni koji su te titule stekli muški ne zaboravljaju do suđenog časa.

Neslućeni mandatar se od prvog dana prirodno ponaša kao stečajni upravnik dozvolivši odlazećem menadžmentu da rasproda i raskrčmi i ono što nisu stigli, dok su dejure bili na vlasti. Stotine naših miliona su podijelili i samo im je nedostajao Kristijan da sa Drđajom zapjeva: „Oj doktore, pregledaj mi ženu…“ A pjevao je negdje „neizabrani stranac“, pjevao je, a što i ne bi, znamo mi njega.

Prof. dr Saša Knežević