Veliki srpski intelektualac i naučnik Milo Lompar napisao je kapitalno djelo „Duh samoporicanja“ u kome je opisao uzroke moralnog sunovrata našeg društva, devijacije u obrazovanju, rad medija i posljedica velikog pritiska, sve izraženijeg samoponižavanja i samoporicanja u našem narodu. Samoporicanje, samoponižavanje, ismijavanje i suicidno vrijeđanje sopstvenog naroda sve je češća pojava, o čemu svjedoči i ponašanje čapljinskog paroha Marka Gojačića nakon liturgije u slavu mučenika ustaškog terora u Prebilovcima.
Većina vjernika ostala je šokirana i zatečena kada je slušala svog sveštenika Marka Gojačića kako govori da su „Srbi divlji narod“. Jedan stariji Prebilovčanin prekinuo je sveštenikovu besjedu i pitao ga zašto ih vrijeđa i naziva divljacima. Pop Gojačić je mirno nastavio da ponavlja kako su „Srbi divlji narod i primitivci“, što će reći nepristojni, neobrazovani i nevaspitani.
Čudno je što sveštenik Gojačić javno ponižava i omalovažava sopstveni narod bez ikakvog povoda, i to na dan u kome se slave Prebilovački i Donjohercegovački mučenici koje su ustaše bacile u jamu Šurmanci kod Međugorja!?
P seovratnici u dolini Neretve se prema Gojačiću i ostalim sveštenicima odnose sa maksimalnim poštovanjem, i nije jasno otkud njegovo ogorčenje i javni izlivi mržnje prema svojim vjernicima i narodu?
Otkud svešteniku pravo da vrijeđa i ponižava svoje parohijane, čestite i hrabre potomke mučenika koji su u prošlom vijeku dva puta preživjeli pogrom i masovna stradanja, i iz pepela obnovili život i kuće prkoseći genocidu i istrebljenju.
Slično Prebilovčanima, u dva rata postradali su i mještani Tasovčića, Klepaca, Žitomislića, Opličića, Šušnjevca i ostalih srpskih sela u dolini Neretve, i bar zbog velikih žrtava iz skorije prošlosti i preživjelih mučenika, nedostojni pop Gojačić trebao bi da ima mnogo veću dozu poštovanja prema svojim parohijanima.
I dok pop Gojačić javno vrijeđa i ponižava pripadnike svog naroda, na drugoj strani, veoma biranim riječima govori o komšijama rimokatolicima. Ljubav prema Hrvatima pop Marko razvio je kao aktivni član hrvatskog stonoteniskog kluba „Brotnjo“ iz Čitluka za koji redovno nastupa noseći crni dres i grb sa šahovnicom.
Prebilovački mučenici stradali su od svojih komšija iz Međugorja, ali popu Gojačiću to ne predstavlja nikakav problem dok igra i aktivno učestvuje u radu skupštine STK Brotnjo, u čijim se prostorijama na zidu osim grba sa šahovnicom nalazi i stilizovani amblem sa simbolom „čudesnog križa iz Međugorja“.
Da „susjedi“ znaju da cijene dodvoravanje čapljinskog paroha pokazao je hrvatski Večernji list koji je popa Gojačića ove godine u Mostaru nagradio priznanjem „Večernjakov pečat“ za međureligijski dijalog.
Zato nije nikakvo čudo što pop Gojačić, kad god ima priliku, uputi lijepu riječ i dodatno se na napadan način dodvorava Hrvatima.
Dok se Srbi, nakon decenija komunističkog mraka, polako osvješćuju gledajući Pavelićevu naredbu o zabrani ćirilice u NDH i vraćaju srpskom pismu, pop Gojačić ide suprotnim putem. Na svom fejsbuk profilu pop Marko je ćirilicu zamjenio latinicom kako bi njegovi prijatelji u Čapljini i Čitluku mogli lakše da čitaju njegove objave.
Pop Marko se tako svakodnevno bori sa stonoteniserom Gojačićem zaboravljajući šta bi zapravo trebalo da radi sveštenik naše Svete, Saborne i Apostolske Crkve, posebno na velikim stratištima i gubilištima kakvi su Prebilovci.
Umjesto da se prvi oglasi i zaštiti otimanje srpske zemlje u Prebilovcima od strane čapljinske samouprave, pop Gojačić se ponosi božićnm koncertom održanom u nekadašnjem ustaškom logoru za Srbe pod pokroviteljskom HDZ-ovog načelnika Smiljana Vidića.
Ukoliko mu se ne dopadaju narod, mjesto i služba, može slobodno da ih napusti, hljeb i vino zamijeni hostijom, i ode među „civilizovane“ kojima se divi i govori sa poštovanjem. Naš narod jeste sluđen, ali je to posledica dugogodišnje rđave uprave i pogubne vlasti koja ruši temelje na koje se vjekovima oslanja srpski narod. Ako nešto treba kritikovati onda je to rđava vlast a ne narod, a kritike vjernicima, ako su neophodne, treba uputiti biranim riječima i prigodnim mjestima a ne javno ponižavati sunarodnike da nam se drugi smiju i iza leđa.
Slavu Bogu i našim arhijerejima što su prihvatili moj apel i premjestili Grigorija iz mučeničke i stradalne Hercegovine, ali je očigledno da za njim treba poslati i neke njegove učenike, ekumeniste i unijate koji hvale i veličaju Alojzija Stepinca i ne pokazuju dovoljno poštovanja prema ostacima naklanog, mučeničkog i postradalog naroda.
Skromni i čestiti vladika Dimitrije, istinski duhovnik i vjernik koji je milošću Božijom imenovan za novog hercegovačkog vladiku u važnom trenutku, ima težak zadatak da uravnoteži stvari koje su počele izmicati kontroli. Neophodno je da se ukrote pojedini sveštenici koji su svojim devijantnim ponašanjem i izjavama nanijeli nemjerljivu štetu svojim parohijanima i narušili ugled naše Crkve.
Nebojša Vukanović
