Srbi se prognanih Krajišnika uglsvnom sjete nažalost samo jednom godišnje, kada se služi pomen nastradalim u Oluji. Krajišnici su raseljeni širom svijeta, i uglavnom zaboravljeni, zapostavljeni, poniženi, odbačeni.. Tragedija Krajišnika trebala bi nam poslužiti kao nauk šta se dogodi kada nismo složni, kad se trošimo u besmislenim političkim trvenjima u istorijskim trenucima, kada uklonimo sa vlasti časne, obrazovane i odgovorne, kad lične interese stavimo iznad kolektivnih..
Ubeđen sam da naša braća Krajišnici ne bi doživjeli pogrom i masovno stradanje da nije sklonjen i ponižen njihov istinski vođa Jovan Rašković. On je bio mudar vođa, neosporni autoritet koji je imao ugled i poštovanje van granica Jugoslavije, iskreno se zalagao za pregovore i mirno rješenje konflikta, i vjerujem da bi i Srbi u Krajini sada imali neku svoju Republiku Srpsku i da ne bi vjekovima ognjišta bila spaljena i napištena da slomljenom Jovanu srce nije prepuklo jula 1992, da su Krajišnici ostali složni i jedinstveni, i da ih nisu umjesto intelektualaca vodili policajci i magacioneri.
Sulude podjele, politička prepucavanja, rovarenja i stvaranje različitih struja dodatno je oslabilo Republiku Srpsku Krajinu. Umjesto da su u teškim vremenima malobrojni Krajišnici bili jedinstveni i borili se za opstanak i rješavanje suštinskog nacionalnog pitanja, oni su se iscrpljivali besmislenim političkim prepucavanjima i borbi za prevlast, o čemu svjedoče i ovi arhivski snimci o mnoštvu stranaka i kandidata na izborima 1993. godine. Radikali, socijalisti, dvije Srpske demokratske stranke, Rade Leskovac, nezavisni kandidat Milan Martić, Milan Babić i njihova prepucavanja tokom rata govore o srpskom usudu i skupim cijenama koje kao narod plaćamo.
Srpska nesloga i nejedinstvo su ključni za pad Krajine, jer da pokojni Slobodan Milošević nije pustio Krajišnike niz vodu i ostavio na cjedilu, da je Srbija bila uz svoje sunarodnike, kao 1990 i 1991. godine kada je preko DB-a organizovala balvan-revoluciju i otpor Tuđmanu i HDZ-u , tragedija se ne bi dogodila. Nažalost Milošević je tokom rata više razgovarao sa Tuđmanom i Hrvojem Šarinićem nego sa Martićem i Babićem, i naivno je mislio da će žrtvovanjem Krajine zadovoljiti moćnike i riješiti ostale probleme. Unutrašnja nesloga i nepotrebna politička prepucavanja, uz zabijanje noža u leđa iz Beograda, ključni su uzroci naše velike nacionalne tragedije. Bez pomoći Beograda i Banjaluke 200 000 Krajišnika na pasivnim, siromašnim i nerazvijenim kraškim područjima nije se moglo oduprijeti napadu 3,5 miliona Hrvata ujedinjenih sa Bošnjacima u Bihaću, i koji su imali podršku NATO-a i najmoćnijih država svijeta.
Zbog istorijske nepravde i grešaka iz prošlosti, Beograd sada treba da značajnije pomogne obnovu kuća i masovniji povratak Krajišnika, te utiče na Brisel da izvrše pritisak na Zagreb i prestanu sa donošenjem štetnih zakona o prebivalištu, državljanstvu, obnovi i oduzimanju imovine, koji su štetni za Srbe.
Obišao sam sve dijelove bivše Krajine, od Sjeverne Dalmacije, Like, Benkovca, Knina do Banije i Dvora na Uni, i nikada ne mogu zaboraviti srdačnost i gostoprimstvo staraca iz Gornje Poloče, Kistanja i Kosova polja kod Knina. Nažalost povratnika Krajišnika na svojim vjekovnim ognjištima je sve manje jer su uslovi za život veoma teški, i zato smatram da umjesto političkih govora čelnici Srbije i Republike Srpske treba da obezbjede više sredstava u budžetima za pomoć Srbima u Hrvatskoj, kako bi njihov položaj bio bolji a povratak masovniji.
U ljeto 2015. snimio sam dokumentarac o životu Srba u Kninu i Krajini 20 godina nakon Oluje, a nažalost situacija je danas još teža nego prije tri godine. Nadati se da će se situacija ipak promijeniti, i da Srbi u Hrvatskoj neće biti najobespravljenija skupina u Evropi na početku 21-og vijeka.
Nebojša Vukanović
Nebojša Vukanović
