Sindikati metalskih radnika, radnici u metalnoj i autoindustriji Njemačke, izvojevali su novu veliku pobjedu i nakon dugih pregovora sa rukovodstvom velikih kompanija izborili se za novo povećanje plata svim zaposlenim. Moćni sindikati metalne industrije u Njemačkoj, koji imaju više od 900 000 članova, uspjeli su nakon protesta upozorenja ne samo da povećaju plate svim zaposlenim, već i da se izbore za smanjenje broja radnih sati u nedelji za određene kategorije. Poslodavci su nakon dugih pregovora pristali na povećanje plata i do 4%, a sindikati i radnici su imali značajnu podršku medija i institucija. 
Iako su plate radnika i životni standard građana u Njemačkoj među najboljim u svijetu, radnici i njihovi sindikalni predstavnici stalno se bore za poboljšanje položaja zaposlenih, povećanje plata, manji broj radnih sati, bolje osiguranje i duži period trudničkog odsustva za majke i mlade roditelje.
Iz godine u godinu privreda dodatno jača, izvoz i proizvodnja rastu, a uprkos milionima radnika i stanovnika koji se useljavaju iz svih krajeva svijeta, želeći da žive u sigurnoj i stabilnoj državi, broj nezaposlenih je na istorijskom minimumu i gotovo svi u Njemačkoj uspjevaju da nađu pristojno ili dobro plaćeni posao. Budžetski suficit SR Njemačke u 2016. iznosio je 24 milijarde evra, i najveći je od ujedinjenja 1990 godine, a spoljnotrgovinski suficit u 2016. iznosio je čak 297 milijardi evra, prestigao je kineski i ponovo postao najveći u svijetu. Tradicionalna njemačka disciplina, odgovornost, upornost, sloga, posvećenost kolektivnim interesima, dobro obrazovanje, pozitivna selekcija i pravna država koja funkcioniše besprijekorno, doveli su do toga da samo nekoliko decenija poslije poraza u ratu i velikog razaranja Njemačka postane vodeća ekonomska supersila, i da naši ljudi već početkom 60-ih odlaze u Njemačku zbog sigurnosti i dobre zarade. 
Uprkos dobrom životnom standardu, stalnom napretku i odličnim ekonomskim rezultatima, Vlada i kancelarka Angela Merkel nije dobila dovoljno glasova da samostalno formira vladu, jer Nijemci uvijek žele bolje i više, i oštro kažnjavaju svaku grešku političara na vlasti.
Sa druge strane, što je kod nas ekonomska, privredna i politička situacija gora, što vlast pravi više skandala i gafova, uvodi više nameta i akciza, to je snažnija a popularnost joj raste. To se može opisati samo kolektivnom socio-patologijom i poremećajima koji se trebaju detaljno analizirati kako bi se utvrdio uzrkok društvenih anomalija i devijacija.
Prošle su 23 godine od završetka rata, a opšta, privredna, demografska i ekonomska situacija kod nas je gora nego u prvim posleratnim godinama obnove. Nezaposlenost mladih je među najvećim u svijetu, privreda je na koljenima a i ono malo proizvodnih preduzeća grca u dugovima i postepeno se gasi. Republika Srpska je u opštoj otimačini ostala čak i bez Robnih rezervi, u slučaju prirodne nepogode država ugroženim ne može da ponudi ni koncervu paštete i mesnog nareska pomoći, ali to nikog puno ne brine. 
Beskrupulozna oligarhija na vlasti zarobila je sve institicije i zbog toga nekažnjeno radi šta hoće. Pljačka države i prirodnog bogatstva postala je otvorena i očigledna, kompradori se ne boje ni države, ni Boga ni naroda. Građani su klonuli u apatiju, gube svaku nadu da će ovdje nekad biti bolje i normalno se živjeti, i zbog toga je počela prava seoba naroda. Zvanična statistika kaže da u BiH ima 505 000 siromašnih, a više od trećine stanovništva bori se za golo preživljavanje.
Iako je nezaposlenost ogromna, prosječna plata onih koji umaju sreću da rade u Republici Srpskoj i BiH čak 6 puta je manja nego u Njemačkoj, uslovi rada mnogo lošiji a mnogi radnici rade za minimalac i nemaju plaćene doprinose i zdravstveno osiguranje, ipak svi uporno ćute i trpe izrabljivanje do krajnjih granica. Niko se ne buni, ne protestvuje, ne pruža otpor mafiji i oligarhiji. Postavlja se logično pitanje šta je uzrok ovakvom stanju, i kako je moguće da se bune i protestvuju njemački radnici, koji imaju plate od nekoliko hiljada evra, dok naši metalni i ostali radnici u privredi ćute a imaju i 10 puta manja primanja? Čega se to bojimo, čime smo zarobljeni i ucijenjeni da ne smijemo da dignemo glas i borimo se za život dostojan čovjeka 21-og vijeka?
Sa ovakvim obiljem prirodnog bogatstva i malim brojem stanovnika, da smo iole organizovani, mogli bi živjeti bar približno dobro kao u Njemačkoj, Austriji i Švajcarskoj, ali nažalost postali smo žrtve nekoliko desetine porodica i tajkuna koji su mutnim poslovima stekli ogromno bogatstvo, i njime nas sada drže u pokornosti. Postavlja se pitanje kako nekoliko stotina bogataša može svezati i držati u pokornosti više miliona ljudi, međusobno nas zavađajući, podižući nacionalne tenzije i manipulišući neobrazovanim i siromašnim?
Uzrok ovakvog stanja, bezvoljnosti, predaje i letargije, svakako je u nedostatku osnovnih ljudskih i građanskih sloboda u društvu, snažnom medijskom pritisku i manipulacijama, stalnom izazivanju međunacionalnih tenzija, velikom broju neobrazovanih i funkcionalno nepismenih, te velikoj apatiji koja vlada među građanima. Poseban su problem mladi, koji su uvijek bili nosioci bunta i promjena, a danas su nažalost postali stubovi nakaradnog sistema.
Sve dok građani budu prihvatali i tolerisali nasilje i bezakonje, trpili nepravdu, kriminal i pljačku, teško se može očekivati bilo kakav napredak i oporavak društva.
Nebojša Vukanović
