Dobio sam novo pismo od radnika Dječijeg pozorišta Republike Srpske, koji ukazuju na probleme u ovoj ustanovi, koje prenosim u cjelosti.

Poštovani Vukane,

 

Hvala Vam što ste javno objavili naše pismo upućeno Vama, a vezano je za informacije o mobingu koji se sprovodi nad radnicima Dječijeg pozorišta Republike Srpske. Znamo da ima radnika u Republici Srpskoj koju su u mnogo težim situacijama od nas, jer rade u neuslovima, nisu dovoljno i na vrijeme plaćeni i zato Vam izuzetno hvala do neba, jer ste imali vremena i naš vapaj da poslušate. Mi nismo veliki kolektiv, svega pedesetak nas ima ukupno zaposlenih, ali radimo jedan plemenit i čestit posao za našu djecu u Republici Srpskoj. Nismo nikakvo ni bitno ni homogeno „glasačko tijelo“, niti se obraćamo Vama da biste Vi ili bilo ko kupili političke poene, već doslovno niko iz vlasti neće da čuje o problemima u našem kolektivu. Početkom prošlog vijeka imali smo narodnog tribuna iz Krajine, to je bio Kočić, danas ga imamo iz Hercegovine, a to ste Vi gospodine Vukanoviću, čovjek koji razumije probleme naroda. I Kočić da je kojim slučajem danas živ, bio bi progonjen i imao bi sa Vama bara-bara broj sudskih presuda na sopstvenu štetu. Zato Vas molimo još jednom da pokušate da se borite javnom riječju za nas i da uputite pitanja premijeru Vlade Republike Srpske na sjednici Narodne Skupštine Republike Srpske konkretno o dužini trajanja v.d. mandata, jer se u slučaju gospođe Labović, koja je došla u ljeto 2018. godine kao v.d. i ostala u tom statusu sve do danas, krše zakoni Republike Srpske, prije svega Zakon o državnim službenicima Republike Srpske.

 

Nas zanima šta je razlog da se ona toliko dugo zadržala, a nema zakonskom utemeljenje? Razmijemo da je u periodu vanredne situacije Vlada Republike Srpske to regulsiala nekakim Zaključkom, evo možete da vidite:

Ali, vanredno stanje nije trajalo dugo i iza toga se ne mogu više skrivati.

Mi dragi Vukane, znamo da ovo naše pisanje Vama može da bude čak i u službi, da kao što su Vas okarakterisali kao državnog neprijatelja broj 1, nju unaprijede u menadžera decenije ili vijeka, ali želimo da narod čuje istinu, da u Dječijem pozorištu Republike Srpske se skidaju sa repertoara srpski, a postavljaju hrvatski pisci, da se vrši hrvatizacija svega postojećeg. Kamo lijepe sreće da im u novoj vladi zatreba Hrvat na nekom mjestu, pa neka nju ubijede da se tako izjasni, što neće biti teško, samo da se spasimo daljih progona, jer mjesto direktora traži brigu o svim radnicima, zahtijeva koncentraciju, a kako to da bude neko ko je histeričan, zloban, mrzovoljan…

Prostorija direktora liči na sobu za pušače što je takođe zloupotreba službenog položaja i nepoštovanje zakonskih propisa.

U nastavku i u prilogu Vam šaljemo pisma koja smo slali premijeru i nadležnima.

Prema našim saznanjima, sva ova pisma su završila u rukama gospođe vršioca dužnosti direktorice i do njene smjene sa pozicije v.d. nije došlo.

Pisali smo i medijima u Banjaluci, ali gospođa Labović je bivši radnik novina „Glasa Srpske“ i „Nezavisne novine“ i sve sa svojim prijateljima pokriva i zataškava.

To Vam je ekipa veterana, kao što su Nebojša Radmanović, Tomo Marić, Nenad Novaković, Anto Kasipović i mi u tom vrtlogu, bez pomoći javnosti, ne možemo ništa da plasiramo. Sve stavljaju pod tepih, jer oni su stara garda „Glasa“ uvezani kao crijeva. Zato ste nam Vi jedini zračak na kraju tunela, da im barem u lice saspete da imate sve informacije i da ih pitate sljedeće (i svakako da zamolite Dodika da ih pita isto):

1. Da li je Danijela Pejić iz kabineta Viškovića ta koja cijepa dopise koje mi šaljemo premijeru Viškoviću i da li ona favorizuje Dječije pozorište Republike Srpske u odnosu na druge institucije kulture, a Labovićka se po pozorištu hvali o konekciji sa njom i iznosima od po 10.000 KM kada god zatreba?

2. Da li Petar Đokić, po nalogu svog kafanskog kolege Tome Marića ne želi da predloži smjenu Labovićke kao koalicioni partner i sve to pripisuje da je Dodikova odluka?

3. Da li Anton Kasipović štiti Ljiljanu Labović Marinković samo zbog toga jer oboje pripadaju hrvatskom korpusu?

4. Da li Nebojša Radmanović iz straha štiti Labovićku zbog samo jednog razgovora u kojem mu je otvorila dušu i zaprijetila o njegovim porodičnim konekcijama sa Ivom Senaderom koji je u zatvoru?

5. Da li su Tanja Đaković, pomoćnica ministra za kulturu i ministrica Natalija Trivić licemjerne, jer su se razletite kada se ukazala prilika da nezakonito sklonu direktoricu Maju Dodig sa mjesta direktora nacionalnog teatra, jer imaju lični animozitet, a kada je upitanju Ljiljana Labović imaju lične simpatije?

6. Da li Nenad Novaković i Vlado Đajić štite Labovićku, jer ozbiljno misle da je ona menadžer vijeka ili zato što su u prijateljskim odnosima sa njenim mužem gospodinom Marinkovićem?

7. Da li u slučaju zaštite koju joj pruža dekan Ranko Škrbić Labovića koristi ličnu porodičnu tragediju?

9. Da li direktorica MSURS-a Sarita Vujković štiti Laboviću, samo u strahu da se ne vrati u Muzej gdje joj je matično radno mjesto?

10. Da li bivši dugogodišnji direktor Predrag Bjelošević i njegov kum književnik Ranko Risojević ćute o stanju u Dječijem pozorištu Republike Srpske, jer primaju redovno novčane apanaže u vidu konvertibilnih maraka, kao i njihov drugar muzičar Miroslav Janjanin?

Ovo su samo neka od pitanja, koja bi zaprepastila sve navedene, jer mi imamo sve ove infromacije iz prve ruke od direktorice koja sve svoje konecije odaje u trenucima kada pomisli da joj se drma stolica i povjerava ih ljudima za koje ona misli da su od povjerenja.

Šaljemo Vam i naučni rad u kojem se dokazuje o mobingu nad radnicom u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske:

https://dijaspora.wordpress.com/2013/02/17/mobing-sta-je-to-autor-dr-radojka-prastalo/ (pričitati slučaj Branke Damjanović)

Na kraju šaljemo Vam i link teksta iz „Nezavisnih“ novina kada su radnice htjela putem javnosti da se čuje njihova riječ:

https://www.nezavisne.com/kultura/pozornica/Radnice-muzeja-tvrde-da-su-zrtve-mobinga/56200

Naravno, Labovića nije kažnjena, već je još jedan mandat bila direktor. Dala je ostavku 2014. godine „iz zdravstvenih razloga“, samo mjesec dana prije isteka mandata: https://www.glassrpske.com/cir/kultura/kultura_vijesti/laboviceva-podnijela-ostavku-na-mjesto-direktora-msu-rs/147470

Tako da u završnici ovog teksta, možete da upoznate žensku verziju Nenada Nešića, koji je iz istih razlogao dao ostavku. Svako dobro i neka bude borba neprestana.

 

Zahvalni radnici Dječijeg pozorišta Republike Srpske

 

 

 

 

 

 

SLUČAJ BRANKE DAMJANOVIĆ

 

Sve je počelo uskoro nakon imenovanja Ljiljane Labović-Marinković na mjesto direktora Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, u aprilu 2002. godine. Pozvala me je u kancelariju radi dogovora oko neke od izložbi koje bi trebalo da se realizuju u Muzeju. Odjednom, ničim izazvana, u kancelariju je ušla Jovanka Stevanović tada računovođa, a sada njena sekretarica, i odmah je nasrnula na mene. Labović-Marinković ništa nije poduzela da spriječi Stevanovicevu u namjeri da me tuče. U takvoj namjeri Stevanovićevu je spriječila Dragojla Stojaković, takođe prisutna u kancelariji. Kada je stigla policija, pitali su Stevanovićevu za razloge takovog njenog ponašanja. Odgovorila je kratko-“Zato što me je pogledala!”

 

Labović-Marinković mi tada naređuje, po nagovoru Jovanke Stevanović, da pri svakom sljedećem ulasku u njenu kancelariju koristim druga vrata kako ne bih uznemiravala Stevanovićevu. Pristala sam na to iz samo jednog razloga- da ne bih bila povod nesuglasicama u kući.

 

Međutim, bez obzira na to, uskoro mi je nametnut “sindrom praznog stola”, što danas prepoznajem kao najbrutalniji mobing, s obzirom da mi je bilo uskraćeno da radim svoj posao. O razlozima me niko nije obavijestio. Uskoro, 31. decembra 2004, Labović-Marinković mi dostavlja zahtjev u kome traži izvještaj o mom radu u Muzeju za 2004. godinu. Iscrpno sam, na tri stranice, obrazložila čime sam se bavila tokom te godine. Bez obzira na činjenicu da me je lišila mogućnosti da bilo šta radim, Labović-Marinković mi šalje pisanu opomenu u kojoj stoji da će mi, ukoliko nastavim da ne izvršavam svoje obaveze, biti otkazan ugovor o radu.

 

Nedugo zatim, u proljeće 2005. godine, Labović-Marinković me poziva u svoju kancelariju s namjerom, kako sam tada naivno povjerovala, da mi da priliku da radim neki od projekata Muzeja. Ali, vrlo brzo sam shvatila da je u pitanju samo njena prljava igra. Naime, s obzirom da sam predložila izložbu skulptura iz fundusa Muzeja, izložbu ne samo neobično zanimljivu nego i izložbu kakva odgovara ovoj vrsti Muzeja, bilo mi je neophodno da imam pristup materijalu, skulpturi, pohranjenoj u depou. Bez ikakvog obrazloženja, Labović-Marinković mi je uskratila takvu mogućnost. Projekat nije realizovan, a krivac za to, naravno, bila sam ja.

 

Reagovala sam tek 4. jula 2005. godine, kada sam se obratila Obudsmanu za ljudska prava Republike Srpske u Banja Luci. Molila sam da mi se pomogne, da mi se da neosnovano uskraćeno pravo na rad. Nažalost, ombudsman nije odradio posao za koji je plaćen. Nakon toga obraćala sam se za pomoć još Draganu Čaviću, predsjedniku Republike Srpske, Peri Bukejloviću, predsjedniku Vlade Republike Srpske, Sindikatu obrazovanja i kulture, Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica pri Vladi Republike Srpske i Helsinškom parlamentu građana. Nažalost, nikog od njih nije bilo briga što se dešava u državi kojom oni vladaju, isto kao ni ombudsmana!

 

Poslije svega, Labović-Marinković mi 13. septembra 2005. dostavlja Ugovor o radu na neodređeno vrijeme i raspoređuje me na mjesto kustosa za izložbeno-izdavačku djelatnost.

 

Umjesto da mene uključuje u projekte, Labović-Marinković mešetari sa ljudima sa strane (Vidosavom Grandić iz Banja Luke i Dunjom Blažević i Melihom Husedzinović iz Sarajeva), i namješta im pozamašne honorare te tako rasipa budžetski novac.

 

Nakon svih tih poniženja i nereagovanja onih kojima sam se obraćala za pomoć, kao raseljeno lice obratila sam se gospodinu Omeru Brankoviću, ministru za izbjegla i raseljena lica, koji je jedini pokazao razumjevanje za moje probleme. Poslije njegove intervencije dobila sam, u decembru 2005, da radim izložbu Vese Sovilja, a zatim i Izložbu Sovilja-oca i njegovih trojice sinova umjetnika. Kako je izložba bila značajan događaj, ne samo kod nas, nego su je pohvalile i kolege iz zemalja u okruženju, umjesto da Labović-Marinković to imponuje kao direktoru, njoj je to zasmetalo. Iskoristila je prvu priliku, sesiju, upriličenu u Muzeju povodom trideset i pet godina postojanja Galerije, na kojoj su učestvovale kolege iz svih bivših republika, gdje me je natjerala da budem prisutna kako bi me ponižavala i dozvolila da me jedna od njenih prijateljica, već pomenuta Dunja Blažević, napada i da viče na mene pred kolegama.

 

Sljedeća izložba, ona vajara Boška Kućanskog, održana februara-marta 2007. godine, bila je samo još jedno moje ružno iskustvo sa zlonamjernom Labović-Marinković. Htjela sam da i ova izložba bude uspješna, jedna od uspješnijih ikada održanih u prostoru Muzeja. O tome svjedoči i činjenica da je tokom njenog trajanja izložbu posjetilo i pet ambasadora, među njima i američki. Ponovo sam, ni kriva ni dužna, postala meta zle naravi Labović-Marinković. Umjesto Dunje, sada Labović-Marinković pomoć nalazi kod, takođe već pomenute, Vidosave Grandić, predsjednice Upravnog odbora Muzeja od 2002. godine. Inače, sastav Upravnog odbora Muzeja nije mijenjan od te godine, a što se tiče institucije Stručnog kolegiuma, Labović-Marinković ga je gotovo ugasila. Dan ili dva pred zatvaranje izložbe Boška Kućanskog u Banja Luci, Labović-Marinković me poziva telefonom, saopštava mi da ja sa izložbom Boška Kućanskog nemam ništa, da je njen organizator Muzej, autor izložbe vajar Kućanski i da će izložbu dalje da vodi Vidosava Grandić. Tako je i bilo. Moja izložba Boška Kućanskog podijeljena je na dva dijela i prvi je otvoren u Prijedoru 22. marta, a kroz neki dan, njen drugi dio, u Brčkom.

 

Razumije se da sam se odmah, 26. marta, obratila ministru Antonu Kasipoviću i tražila da nešto učini po ovom pitanju. A on, kao i obično kada Labović-Marinković griješi, nije reagovao.

 

Obratila sam se za razumijevanje i predsjednici Sindikata, gospođi Ranki Mišić. Ona je odmah reagovala. U Glasu Srpske od 9. oktobra 2007. godine potvrdila je da je u institucijama Republike Srpske prisutan mobing, apostrofirajući takav slučaj u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske.

 

Obratila sam se i Republičkoj inspekciji rada. Umjesto realnog sagledavanja situacije, konsultovanja i konstatovanja činjenica, dvije inspektorke su svoj posao obavile, zaključak donijele u kancelariji Labović-Marinković. Uskoro je stiglo, za mene očekivano, pisano mišljenje inspektorki, u kome se kaže da je odnos Labović-Marinković prema zaposlenim, pa i prema meni, korektan (!!??), da je u vezi sa uslovima u kojima radim sve u redu i da sam im se obraćala bez ikakvog razloga!

 

Ali, inspektorke ne znaju i ne moraju da znaju, međutim, Labović-Marinković, po struci pravnik ali veoma ambiciozna da bude i ostane doživotni direktor Muzeja, trebalo je da kaže njena prijateljica i stručna saradnica- Vidosava Grandić da izložba Boška Kućanskog do danas, 18. maja 2010. godine, još nije završena! Po kodeksu struke, izložba je završena tek onda kada umjetnik i kustos izložbe, u pisanoj formi, izvrše primopredaju eksponata. A kako to još nije učinjeno izložba akademskog vajara Boška Kućanskog u Muzeju savremene umjetnosti u Banja Luci traje već pune tri godine. I još nešto. Ukoliko se desi da neki od radova, skulptura, slika ili crteža Boška Kućanskog budu u međuvremenu oštećeni ili se zagube na bilo koji način, nadoknadu za to plaća Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske.

 

Iz ovoga slijedi logičan zaključak- Ljiljana Labović-Marinković ni po kojem osnovu, najmanje po onom stručnom, nije kvalifikovana da sjedi na mjestu direktora Muzeja. U prilog ovome trebalo bi da se doda i pismo gospodina Vojislava Gligorića iz Banja Luke, objavljeno u elektronskom izdanju Nezavisnih novina 3. jula 2007. godine. Gospodin Gligorić govori o ponašanju, tačnije zlostavljanju radnika Narodnog pozorišta Republike Srpske u vrijeme kada je ona tamo obavljala dužnost direktora. A takve prakse, valjda je sad svima jasno, ona se ne odriče.

 

Mnogi, nažalost ili na njihovu sreću, više ne moraju da trpe svakodnevna poniženja Labović-Marinković. Jedna od njih je i Lenka Ljevak, koja je “zaslugom” Labović-Marinković teško bolesna i penzionisana. U jednom pismu ona mi o Labović-Marinković piše sljedeće:” Danče, …. Imam koncept kako da Labudicu (tako su Lenka i mnogi drugi zvali Ljiljanu Labović-Marinković) je… na visoko civilizovani način. Ona ako ne bude pametna će otići u tri pi… materine ako joj njena stranka ne obezbijedi alternativu. Imam noćne more zbog nje, pa sam cijelu noć razmišljala….”

 

Ohrabrena ćutanjem, posebno Antona Kasipovića ( koji je kao “sveta vodica”- nit šteti nit koristi!), ali i materijalnom podrškom ministarstva na čijem čelu on sjedi, Labović- Marinković koristi ljeto 2007. godine da proputuje po svijetu, da se, kako piše u ovdašnjim novinama “stručno usavršava”. I tako je ona, sa samo jednim kustosom i PR-om Muzeja, obišla Novi Sad, Beograd, Grac, Beč, Kasel, Veneciju, Istambul, Strasbur.., a novac je, koliko je meni poznato, iz Ministarstva prebačen namjenski samo za putovanja kustosa muzeja! Ili se samo radilo o igri ministra i direktorice?

 

Obraćala sam se, zbog ukupne moje situacije, Gender centru Vlade Republike Srpske, iz kojeg me tek, poslije četiri mjeseca, 20. februara 2008. godine obavještavaju o obustavi postupka pošto su konsultovali Inspekciju rada, njihove nalaze u vezi sa mojim slučajem. Iz tog se vidi da je i Gender centar kao “sveta vodica”!

 

Iako za izložbu vajara Kućanskog nisam dobila ni jedan zadatak, 29. februara 2008. Ljiljana Labović-Marinković je došla u moju kancelariju, donijela dva primjeraka Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, po kojem sam raspoređena, kao i u do tada važećem ugovoru, na mjesto kustosa za izložbeno-izdavačku djelatnost.

 

I pored toga, od tada do danas, nisam dobila da radim ni jedan projekat muzeja. Sve moje poslove obavljali su ona i njena, što sarajevska, što gradska, što muzejska družina. O vrsti i kvalitetu projekata realizovanih u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske u Banja Luci rado bih govorila, ali u nekoj drugoj prilici. Takvu priliku priželjkujem posebno zbog razloga mog javnog odricanja od projekata ove kuće, iza kojih ne mogu da stanem kao odgovoran čovjek, profesionalac, kustos za izložbeno-izdavačku djelatnost Muzeja.

 

Da bi mi bilo kakav zadatak ipak dala i to samo da bi me njime mogla poniziti, Labović-Marinković mi aktom od 21. marta 2008. godine naređuje da do 10. maja izradim tekst o Muzeju savremene umjetnosti u Banja Luci za potrebe Enciklopedije Republike Srpske. Istim aktom obavezna sam da joj svakih sedam dana dostavim u “pisanoj formi” izvještaj o do tada izvršenim poslovima. To sam i činila. Kada sam 8. maja završila tekst, kurir mi je prenio njenu poruku- da joj tekst pošaljem internetom! Nisam pristala. Tekst joj je uručio kurir. O daljoj sudbini teksta ništa ne znam.

 

Lišena svih prava u Muzeju, sem prava da me Labović-Marinković zlostavlja uvijek kada to ona poželi, Labović-Marinković mi uskraćuje pravo na rad čak i onda kada me neko drugi angažuje da obavim poslove za koje sam kvalifikovana.

 

Kako sam odlukom Vlade Republike Srpske 18. avgusta 1998. godine imenovana za stalnog sudskog vještaka za procjenu umjetničkih djela, u martu 2008. godine sam pozvana u Osnovni sud u Banja Luci da vještačim Umjetničku zbirku Voje i Draginje Terzić u Banja Luci. Labović-Marinković mi je tada uputila niz pisanih prijetnji otkazom, a u jednom stoje razlozi takvog njenog ponašanja. Naime, i pored toga što sam joj dostavila Rješenje Vlade, ona je tvrdila da ja nisam mogla niti smjela da vještačim ovu Zbirku pošto je opština Banja Luka u komisiju za vještačenje zbirke imenovala nju i Vidosavu Grandić. Slijedila su i druga, što usmena, što pismena poniženja i kažnjavanja od strane Labović-Marinković.

 

Zatim sam, iz Banskog dvora, angažovana da realizujem izložbu Art kolonije Mrčevci i da je otvorim 20. marta 2008. godine u Laktašima. Kako je po zakonu određeno da se u ovakvim slučajevima traži saglasnost direktora, učinila sam to. Labović je odbila moju molbu. Isto je postupila kada je iz Banskog dvora, za sličan projekat, trebalo da mi isplate honorar od 100 konvertibilnih maraka, uz prethodno dostavljeno uvjerenje o zaposlenju. Takvo uvjerenje nisam još dobila!

 

Pismom sam se obratila i Miloradu Dodiku, ali pismo je stiglo u ruke Antona Kasipovića ( “Kadija te tuži, kadija ti sudi!”) Kasipović mi je odgovorio da nije nadležan za takve poslove i da je tužim sudu! Krasno! A što sam drugo i mogla očekivati od “svete vodice”?!

 

Na ovaj način podržana od strane Kasipovića, Labović-Marinković, razumije se, ne prestaje sa torturom. Pismom od 18. avgusta ona me upozorava da ukoliko se ne budem upisivala u “šihtericu” uslijediće otkaz. Nastavila sam, kao i do tada da se upisujem, iako se neki iz ove kuće pojave na poslu tek ukupno jedan mjesec u godini, ali ni onda se ne upisuju u “šihtericu”.

 

O njoj bliskim i apsolutno poslušnim u Muzeju Labović-Marinković veoma brine. Za razliku od mog radnog prostora, koji najprije liči na skladište starih i pokvarenih mašina (kompjutera), istrošenih i prljavih tepiha, pohabanih stolova i stolica, a sve to prekriveno centimetrima prašine i paučinom, njen i prostori njenih izabranih djeluju rezidencijalno. Umjesto ranijih ventilatora, Labović-Marinoković sebi i svojima uvodi klima-uređaje. Mislila sam da će biti moguće, u žarkim ljetnim danima, osjetiti se dejstvo klima uredjaja iz susjedne kancelarije i u mojoj kancelariji. Ali, nije bilo tako. Onog momenta kada ja otvorim vrata, kako bi malo života ušlo i kod mene, Nemanja Mićević, zaposlen nedavno kao dijete iz porodice njenih prijatelja, odmah zatvara vrata te kancelarije! Onda sam molila za ventilator. Naravno, nisam ga dobila. Danas desetak i više ventilatora ne služe nikome i ničemu-Labović-Marinković ih je uskladištila na dobro čuvan tavan.

 

Ovakvu, dobro mu poznatu Labović-Marinović, Anton Kasipović izvrdavanjem zakona, a u saradnji sa Sindikatom za kulturu, u martu ove godine, ponovo imenuje za direktora Muzeja!

 

U pismu od 21. aprila ove godine tražila sam od Labović-Marinković da mi dozvoli i izda rješenje za korištenje prošlogodišnjeg godišnjeg odmora, počevši od ponedeljka, 26. aprila. Rješenje je stiglo 27. aprila. Zakine me i naudi mi gdje god može!

 

Da Labović-Marinković nema namjeru da prestane sa zlostavljenjem govori i poslednji slučaj. Prije nekoliko dana na moje ime u Muzej je stiglo preporučeno pismo. Labović-Marinković ga je uzela, otvorila, pročitala i onda mi ga poslala po poštaru. Kada sam se inresovala u Glavnoj pošti kako je to moguće, rečeno mi je da oni u tom slučaju ne mogu ništa da urade, da je to pitanje njene lične kulture i kućnog vaspitanja. I još ponečeg, rekla bih!

 

Pitam se gdje je tu država koja nije u stanju da zaštiti svom građaninu ni pravo na nepovredivost poštanskih pisama, a kamoli da ga zaštiti od ovakvog brutalnog terora na radnom mjestu u jednoj od njenih institucija!

 

 

 

 

 

 

 

Danka Damjanović, s.r.

 

 

 

U Banja Luci, 18. maja 2010.

 

 

 

Poštovani Vukane,

Hvala Vam što ste javno objavili naše pismo upućeno Vama, a  vezano je za informacije o mobingu koji se sprovodi nad radnicima Dječijeg pozorišta Republike Srpske. Znamo da ima radnika u Republici Srpskoj koju su u mnogo težim situacijama od nas, jer rade u neuslovima, nisu dovoljno i na vrijeme plaćeni i zato Vam izuzetno hvala do neba, jer ste imali vremena i naš vapaj da poslušate. Mi nismo veliki kolektiv, svega pedesetak nas ima ukupno zaposlenih, ali radimo jedan plemenit i čestit posao za našu djecu u Republici Srpskoj. Nismo nikakvo ni bitno ni homogeno „glasačko tijelo“, niti se obraćamo Vama da biste Vi ili bilo ko kupili političke poene, već doslovno niko iz vlasti neće da čuje o problemima u našem kolektivu. Početkom prošlog vijeka imali smo narodnog tribuna iz Krajine, to je bio Kočić, danas ga imamo iz Hercegovine, a to ste Vi gospodine Vukanoviću, čovjek koji razumije probleme naroda. I Kočić da je kojim slučajem danas živ, bio bi progonjen i imao bi sa Vama bara-bara broj sudskih presuda na sopstvenu štetu. Zato Vas molimo još jednom da pokušate da se borite javnom riječju za nas i da uputite pitanja premijeru Vlade Republike Srpske na sjednici Narodne Skupštine Republike Srpske konkretno o dužini trajanja v.d. mandata, jer se u slučaju gospođe Labović, koja je došla u ljeto 2018. godine kao v.d. i ostala u tom statusu sve do danas, krše zakoni Republike Srpske, prije svega Zakon o državnim službenicima Republike Srpske: https://www.paragraf.ba/propisi/republika-srpska/zakon-o-drzavnim-sluzbenicima.html

Nas zanima šta je razlog da se ona toliko dugo zadržala, a nema zakonskom utemeljenje? Razmijemo da je u periodu vanredne situacije Vlada RS to regulsiala nekakim Zaključkom, evo možete da vidite:

Ali, vanredno stanje nije trajalo dugo i iza toga se ne mogu više skrivati.

Mi dragi Vukane, znamo da ovo naše pisanje Vama može da bude čak i u službi, da kao što su Vas okarakterisali kao državnog neprijatelja broj 1, nju unaprijede u menadžera decenije ili vijeka, ali želimo da narod čuje istinu, da u Dječijem pozorištu Republike Srpske se skidaju sa repertoara srpski, a postavljaju hrvatski pisci, da se vrši hrvatizacija svega postojećeg. Kamo lijepe sreće da im u novoj vladi zatreba Hrvat na nekom mjestu, pa neka nju ubijede da se tako izjasni, što neće biti teško, samo da se spasimo daljih progona, jer mjesto direktora traži brigu o svim radnicima, zahtijeva koncentraciju, a kako to da bude neko ko je histeričan, zloban, mrzovoljan i koji tokom radnog vremena u velikim količinama konzumira alkohol i cigarete. Prostorija direktora liči na sobu za pušače što je takođe zloupotreba službenog položaja i nepoštovanje zakonskih propisa.

U nastavku i u prilogu Vam šaljemo pisma koja smo slali nadležnima:

Prema našim saznanjima, sva ova pisma su završila u rukama gospođe v.d. direktorice i do njene smjene sa pozivij v.d. nije došlo.

Pisali smo i medijima u Banjaluci, ali gospođa Labović je bivši radnik novina „Glasa Srpske“ i „Nezavisne novine“ i sve sa svojim prijateljima pokriva i zataškava. To Vam je ekipa veterana, kao što su Nebojša Radmanović, Tomo Marić, Nenad Novaković, Anto Kasipović i mi u tom vrtlogu, bez pomoći javnosti, ne možemo ništa da plasiramo. Sve stavljaju pod tepih, jer oni su stara garda „Glasa“ uvezani kao crijeva. Zato ste nam Vi jedini zračak na kraju tunela, da im barem u lice saspete da imate sve informacije i da ih pitate sljedeće (i svakako da zamolite Dodika da ih pita isto):

1. Da li je Danijela Pejić iz kabineta Viškovića ta koja cijepa dopise koje mi šaljemo premijeru Viškoviću i da li ona favorizuje Dječije pozorište Republike Srpske u odnosu na druge institucije kulture, a Labovićka se po pozorištu hvali o konekciji sa njom i iznosima od po 10.000 KM kada god zatreba?
2. Da li Petar Đokić, po nalogu svog kafanskog kolege Tome Marića ne želi da predloži smjenu Labovićke kao koalicioni partner i sve to pripisuje da je Dodikova odluka?
3. Da li Anton Kasipović štiti Ljiljanu Labović Marinković samo zbog toga jer oboje pripadaju hrvatskom korpusu?
4. Da li Nebojša Radmanović iz straha štiti Labovićku zbog samo jednog razgovora u kojem mu je otvorila dušu i zaprijetila o njegovim porodičnim konekcijama sa Ivom Senaderom koji je u zatvoru?
5. Da li su Tanja Đaković, pomoćnica ministra za kulturu i ministrica Natalija Trivić licemjerne, jer su se razletite kada se ukazala prilika da nezakonito sklonu direktoricu Maju Dodig sa mjesta direktora nacionalnog teatra, jer imaju lični animozitet, a kada je upitanju Ljiljana Labović imaju lične simpatije?
6. Da li Nenad Novaković i Vlado Đajić štite Labovićku, jer ozbiljno misle da je ona menadžer vijeka ili zato što su u prijateljskim odnosima sa njenim mužem gospodinom Marinkovićem?
7. Da li u slučaju zaštite koju joj pruža dekan Ranko Škrbić Labovića koristi ličnu porodičnu tragediju?
8. Da li Alen Šeranić i sadašnja v.d. direktorica Narodnog pozorišta RS Dijana Grbić (bivša Škondrić) štite Laboviću zato što su kao omladinci glumili kada je ona carevala u ime Radovana Karadžića u Narodnom pozorištu Republike Srpske?

 

9. Da li direktorica MSURS-a Sarita Vujković štiti Laboviću, samo u strahu da se ne vrati u Muzej gdje joj je matično radno mjesto?
10. Da li bivši dugogodišnji direktor Predrag Bjelošević i njegov kum književnik Ranko Risojević ćute o stanju u Dječijem pozorištu Republike Srpske, jer primaju redovno novčane apanaže u vidu konvertibilnih maraka, kao i njihov drugar muzičar Miroslav Janjanin?

Ovo su samo neka od pitanja, koja bi zaprepastila sve navedene, jer mi imamo sve ove infromacije iz prve ruke od direktorice koja sve svoje konecije odaje u trenucima kada pomisli da joj se drma stolica i povjerava ih ljudima za koje ona misli da su od povjerenja.

Šaljemo Vam i naučni rad u kojem se dokazuje o mobingu nad radnicom u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske:

https://dijaspora.wordpress.com/2013/02/17/mobing-sta-je-to-autor-dr-radojka-prastalo/ (pričitati slučaj Branke Damjanović)

Na kraju šaljemo Vam i link teksta iz „Nezavisnih“ novina kada su radnice htjela putem javnosti da se čuje njihova riječ:

https://www.nezavisne.com/kultura/pozornica/Radnice-muzeja-tvrde-da-su-zrtve-mobinga/56200

Naravno, Labovića nije kažnjena, već je još jedan mandat bila direktor. Dala je ostavku 2014. godine „iz zdravstvenih razloga“, samo mjesec dana prije isteka mandata: https://www.glassrpske.com/cir/kultura/kultura_vijesti/laboviceva-podnijela-ostavku-na-mjesto-direktora-msu-rs/147470

Tako da u završnici ovog teksta, možete da upoznate žensku verziju Nenada Nešića, koji je iz istih razlogao dao ostavku.

Svako dobro i neka bude borba neprestana.

Zahvalni radnici Dječijeg pozorišta Republike Srpske

 

 

SLUČAJ BRANKE DAMJANOVIĆ

Sve je počelo uskoro nakon imenovanja Ljiljane Labović-Marinković na mjesto direktora Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, u aprilu 2002. godine. Pozvala me je u kancelariju radi dogovora oko neke od izložbi koje bi trebalo da se realizuju u Muzeju. Odjednom, ničim izazvana, u kancelariju je ušla Jovanka Stevanović tada računovođa, a sada njena sekretarica, i odmah je nasrnula na mene. Labović-Marinković ništa nije poduzela da spriječi Stevanovicevu u namjeri da me tuče. U takvoj namjeri Stevanovićevu je spriječila Dragojla Stojaković, takođe prisutna u kancelariji. Kada je stigla policija, pitali su Stevanovićevu za razloge takovog njenog ponašanja. Odgovorila je kratko-“Zato što me je pogledala!”

 

Labović-Marinković mi tada naređuje, po nagovoru Jovanke Stevanović, da pri svakom sljedećem ulasku u njenu kancelariju koristim druga vrata kako ne bih uznemiravala Stevanovićevu. Pristala sam na to iz samo jednog razloga- da ne bih bila povod nesuglasicama u kući.

 

Međutim, bez obzira na to, uskoro mi je nametnut “sindrom praznog stola”, što danas prepoznajem kao najbrutalniji mobing, s obzirom da mi je bilo uskraćeno da radim svoj posao. O razlozima me niko nije obavijestio. Uskoro, 31. decembra 2004, Labović-Marinković mi dostavlja zahtjev u kome traži izvještaj o mom radu u Muzeju za 2004. godinu. Iscrpno sam, na tri stranice, obrazložila čime sam se bavila tokom te godine. Bez obzira na činjenicu da me je lišila mogućnosti da bilo šta radim, Labović-Marinković mi šalje pisanu opomenu u kojoj stoji da će mi, ukoliko nastavim da ne izvršavam svoje obaveze, biti otkazan ugovor o radu.

 

Nedugo zatim, u proljeće 2005. godine, Labović-Marinković me poziva u svoju kancelariju s namjerom, kako sam tada naivno povjerovala, da mi da priliku da radim neki od projekata Muzeja. Ali, vrlo brzo sam shvatila da je u pitanju samo njena prljava igra. Naime, s obzirom da sam predložila izložbu skulptura iz fundusa Muzeja, izložbu ne samo neobično zanimljivu nego i izložbu kakva odgovara ovoj vrsti Muzeja, bilo mi je neophodno da imam pristup materijalu, skulpturi, pohranjenoj u depou. Bez ikakvog obrazloženja, Labović-Marinković mi je uskratila takvu mogućnost. Projekat nije realizovan, a krivac za to, naravno, bila sam ja.

 

Reagovala sam tek 4. jula 2005. godine, kada sam se obratila Obudsmanu za ljudska prava Republike Srpske u Banja Luci. Molila sam da mi se pomogne, da mi se da neosnovano uskraćeno pravo na rad. Nažalost, ombudsman nije odradio posao za koji je plaćen. Nakon toga obraćala sam se za pomoć još Draganu Čaviću, predsjedniku Republike Srpske, Peri Bukejloviću, predsjedniku Vlade Republike Srpske, Sindikatu obrazovanja i kulture, Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica pri Vladi Republike Srpske i Helsinškom parlamentu građana. Nažalost, nikog od njih nije bilo briga što se dešava u državi kojom oni vladaju, isto kao ni ombudsmana!

 

Poslije svega, Labović-Marinković mi 13. septembra 2005. dostavlja Ugovor o radu na neodređeno vrijeme i raspoređuje me na mjesto kustosa za izložbeno-izdavačku djelatnost.

 

Umjesto da mene uključuje u projekte, Labović-Marinković mešetari sa ljudima sa strane (Vidosavom Grandić iz Banja Luke i Dunjom Blažević i Melihom Husedzinović iz Sarajeva), i namješta im pozamašne honorare te tako rasipa budžetski novac.

 

Nakon svih tih poniženja i nereagovanja onih kojima sam se obraćala za pomoć, kao raseljeno lice obratila sam se gospodinu Omeru Brankoviću, ministru za izbjegla i raseljena lica, koji je jedini pokazao razumjevanje za moje probleme. Poslije njegove intervencije dobila sam, u decembru 2005, da radim izložbu Vese Sovilja, a zatim i Izložbu Sovilja-oca i njegovih trojice sinova umjetnika. Kako je izložba bila značajan događaj, ne samo kod nas, nego su je pohvalile i kolege iz zemalja u okruženju, umjesto da Labović-Marinković to imponuje kao direktoru, njoj je to zasmetalo. Iskoristila je prvu priliku, sesiju, upriličenu u Muzeju povodom trideset i pet godina postojanja Galerije, na kojoj su učestvovale kolege iz svih bivših republika, gdje me je natjerala da budem prisutna kako bi me ponižavala i dozvolila da me jedna od njenih prijateljica, već pomenuta Dunja Blažević, napada i da viče na mene pred kolegama.

 

Sljedeća izložba, ona vajara Boška Kućanskog, održana februara-marta 2007. godine, bila je samo još jedno moje ružno iskustvo sa zlonamjernom Labović-Marinković. Htjela sam da i ova izložba bude uspješna, jedna od uspješnijih ikada održanih u prostoru Muzeja. O tome svjedoči i činjenica da je tokom njenog trajanja izložbu posjetilo i pet ambasadora, među njima i američki. Ponovo sam, ni kriva ni dužna, postala meta zle naravi Labović-Marinković. Umjesto Dunje, sada Labović-Marinković pomoć nalazi kod, takođe već pomenute, Vidosave Grandić, predsjednice Upravnog odbora Muzeja od 2002. godine. Inače, sastav Upravnog odbora Muzeja nije mijenjan od te godine, a što se tiče institucije Stručnog kolegiuma, Labović-Marinković ga je gotovo ugasila. Dan ili dva pred zatvaranje izložbe Boška Kućanskog u Banja Luci, Labović-Marinković me poziva telefonom, saopštava mi da ja sa izložbom Boška Kućanskog nemam ništa, da je njen organizator Muzej, autor izložbe vajar Kućanski i da će izložbu dalje da vodi Vidosava Grandić. Tako je i bilo. Moja izložba Boška Kućanskog podijeljena je na dva dijela i prvi je otvoren u Prijedoru 22. marta, a kroz neki dan, njen drugi dio, u Brčkom.

 

Razumije se da sam se odmah, 26. marta, obratila ministru Antonu Kasipoviću i tražila da nešto učini po ovom pitanju. A on, kao i obično kada Labović-Marinković griješi, nije reagovao.

 

Obratila sam se za razumijevanje i predsjednici Sindikata, gospođi Ranki Mišić. Ona je odmah reagovala. U Glasu Srpske od 9. oktobra 2007. godine potvrdila je da je u institucijama Republike Srpske prisutan mobing, apostrofirajući takav slučaj u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske.

 

Obratila sam se i Republičkoj inspekciji rada. Umjesto realnog sagledavanja situacije, konsultovanja i konstatovanja činjenica, dvije inspektorke su svoj posao obavile, zaključak donijele u kancelariji Labović-Marinković. Uskoro je stiglo, za mene očekivano, pisano mišljenje inspektorki, u kome se kaže da je odnos Labović-Marinković prema zaposlenim, pa i prema meni, korektan (!!??), da je u vezi sa uslovima u kojima radim sve u redu i da sam im se obraćala bez ikakvog razloga!

 

Ali, inspektorke ne znaju i ne moraju da znaju, međutim, Labović-Marinković, po struci pravnik ali veoma ambiciozna da bude i ostane doživotni direktor Muzeja, trebalo je da kaže njena prijateljica i stručna saradnica- Vidosava Grandić da izložba Boška Kućanskog do danas, 18. maja 2010. godine, još nije završena! Po kodeksu struke, izložba je završena tek onda kada umjetnik i kustos izložbe, u pisanoj formi, izvrše primopredaju eksponata. A kako to još nije učinjeno izložba akademskog vajara Boška Kućanskog u Muzeju savremene umjetnosti u Banja Luci traje već pune tri godine. I još nešto. Ukoliko se desi da neki od radova, skulptura, slika ili crteža Boška Kućanskog budu u međuvremenu oštećeni ili se zagube na bilo koji način, nadoknadu za to plaća Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske.

 

Iz ovoga slijedi logičan zaključak- Ljiljana Labović-Marinković ni po kojem osnovu, najmanje po onom stručnom, nije kvalifikovana da sjedi na mjestu direktora Muzeja. U prilog ovome trebalo bi da se doda i pismo gospodina Vojislava Gligorića iz Banja Luke, objavljeno u elektronskom izdanju Nezavisnih novina 3. jula 2007. godine. Gospodin Gligorić govori o ponašanju, tačnije zlostavljanju radnika Narodnog pozorišta Republike Srpske u vrijeme kada je ona tamo obavljala dužnost direktora. A takve prakse, valjda je sad svima jasno, ona se ne odriče.

 

Mnogi, nažalost ili na njihovu sreću, više ne moraju da trpe svakodnevna poniženja Labović-Marinković. Jedna od njih je i Lenka Ljevak, koja je “zaslugom” Labović-Marinković teško bolesna i penzionisana. U jednom pismu ona mi o Labović-Marinković piše sljedeće:” Danče, …. Imam koncept kako da Labudicu (tako su Lenka i mnogi drugi zvali Ljiljanu Labović-Marinković) je… na visoko civilizovani način. Ona ako ne bude pametna će otići u tri pi… materine ako joj njena stranka ne obezbijedi alternativu. Imam noćne more zbog nje, pa sam cijelu noć razmišljala….”

 

Ohrabrena ćutanjem, posebno Antona Kasipovića ( koji je kao “sveta vodica”- nit šteti nit koristi!), ali i materijalnom podrškom ministarstva na čijem čelu on sjedi, Labović- Marinković koristi ljeto 2007. godine da proputuje po svijetu, da se, kako piše u ovdašnjim novinama “stručno usavršava”. I tako je ona, sa samo jednim kustosom i PR-om Muzeja, obišla Novi Sad, Beograd, Grac, Beč, Kasel, Veneciju, Istambul, Strasbur.., a novac je, koliko je meni poznato, iz Ministarstva prebačen namjenski samo za putovanja kustosa muzeja! Ili se samo radilo o igri ministra i direktorice?

 

Obraćala sam se, zbog ukupne moje situacije, Gender centru Vlade Republike Srpske, iz kojeg me tek, poslije četiri mjeseca, 20. februara 2008. godine obavještavaju o obustavi postupka pošto su konsultovali Inspekciju rada, njihove nalaze u vezi sa mojim slučajem. Iz tog se vidi da je i Gender centar kao “sveta vodica”!

 

Iako za izložbu vajara Kućanskog nisam dobila ni jedan zadatak, 29. februara 2008. Ljiljana Labović-Marinković je došla u moju kancelariju, donijela dva primjeraka Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, po kojem sam raspoređena, kao i u do tada važećem ugovoru, na mjesto kustosa za izložbeno-izdavačku djelatnost.

 

I pored toga, od tada do danas, nisam dobila da radim ni jedan projekat muzeja. Sve moje poslove obavljali su ona i njena, što sarajevska, što gradska, što muzejska družina. O vrsti i kvalitetu projekata realizovanih u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske u Banja Luci rado bih govorila, ali u nekoj drugoj prilici. Takvu priliku priželjkujem posebno zbog razloga mog javnog odricanja od projekata ove kuće, iza kojih ne mogu da stanem kao odgovoran čovjek, profesionalac, kustos za izložbeno-izdavačku djelatnost Muzeja.

 

Da bi mi bilo kakav zadatak ipak dala i to samo da bi me njime mogla poniziti, Labović-Marinković mi aktom od 21. marta 2008. godine naređuje da do 10. maja izradim tekst o Muzeju savremene umjetnosti u Banja Luci za potrebe Enciklopedije Republike Srpske. Istim aktom obavezna sam da joj svakih sedam dana dostavim u “pisanoj formi” izvještaj o do tada izvršenim poslovima. To sam i činila. Kada sam 8. maja završila tekst, kurir mi je prenio njenu poruku- da joj tekst pošaljem internetom! Nisam pristala. Tekst joj je uručio kurir. O daljoj sudbini teksta ništa ne znam.

 

Lišena svih prava u Muzeju, sem prava da me Labović-Marinković zlostavlja uvijek kada to ona poželi, Labović-Marinković mi uskraćuje pravo na rad čak i onda kada me neko drugi angažuje da obavim poslove za koje sam kvalifikovana.

 

Kako sam odlukom Vlade Republike Srpske 18. avgusta 1998. godine imenovana za stalnog sudskog vještaka za procjenu umjetničkih djela, u martu 2008. godine sam pozvana u Osnovni sud u Banja Luci da vještačim Umjetničku zbirku Voje i Draginje Terzić u Banja Luci. Labović-Marinković mi je tada uputila niz pisanih prijetnji otkazom, a u jednom stoje razlozi takvog njenog ponašanja. Naime, i pored toga što sam joj dostavila Rješenje Vlade, ona je tvrdila da ja nisam mogla niti smjela da vještačim ovu Zbirku pošto je opština Banja Luka u komisiju za vještačenje zbirke imenovala nju i Vidosavu Grandić. Slijedila su i druga, što usmena, što pismena poniženja i kažnjavanja od strane Labović-Marinković.

 

Zatim sam, iz Banskog dvora, angažovana da realizujem izložbu Art kolonije Mrčevci i da je otvorim 20. marta 2008. godine u Laktašima. Kako je po zakonu određeno da se u ovakvim slučajevima traži saglasnost direktora, učinila sam to. Labović je odbila moju molbu. Isto je postupila kada je iz Banskog dvora, za sličan projekat, trebalo da mi isplate honorar od 100 konvertibilnih maraka, uz prethodno dostavljeno uvjerenje o zaposlenju. Takvo uvjerenje nisam još dobila!

 

Pismom sam se obratila i Miloradu Dodiku, ali pismo je stiglo u ruke Antona Kasipovića ( “Kadija te tuži, kadija ti sudi!”) Kasipović mi je odgovorio da nije nadležan za takve poslove i da je tužim sudu! Krasno! A što sam drugo i mogla očekivati od “svete vodice”?!

 

Na ovaj način podržana od strane Kasipovića, Labović-Marinković, razumije se, ne prestaje sa torturom. Pismom od 18. avgusta ona me upozorava da ukoliko se ne budem upisivala u “šihtericu” uslijediće otkaz. Nastavila sam, kao i do tada da se upisujem, iako se neki iz ove kuće pojave na poslu tek ukupno jedan mjesec u godini, ali ni onda se ne upisuju u “šihtericu”.

 

O njoj bliskim i apsolutno poslušnim u Muzeju Labović-Marinković veoma brine. Za razliku od mog radnog prostora, koji najprije liči na skladište starih i pokvarenih mašina (kompjutera), istrošenih i prljavih tepiha, pohabanih stolova i stolica, a sve to prekriveno centimetrima prašine i paučinom, njen i prostori njenih izabranih djeluju rezidencijalno. Umjesto ranijih ventilatora, Labović-Marinoković sebi i svojima uvodi klima-uređaje. Mislila sam da će biti moguće, u žarkim ljetnim danima, osjetiti se dejstvo klima uredjaja iz susjedne kancelarije i u mojoj kancelariji. Ali, nije bilo tako. Onog momenta kada ja otvorim vrata, kako bi malo života ušlo i kod mene, Nemanja Mićević, zaposlen nedavno kao dijete iz porodice njenih prijatelja, odmah zatvara vrata te kancelarije! Onda sam molila za ventilator. Naravno, nisam ga dobila. Danas desetak i više ventilatora ne služe nikome i ničemu-Labović-Marinković ih je uskladištila na dobro čuvan tavan.

 

Ovakvu, dobro mu poznatu Labović-Marinović, Anton Kasipović izvrdavanjem zakona, a u saradnji sa Sindikatom za kulturu, u martu ove godine, ponovo imenuje za direktora Muzeja!

 

U pismu od 21. aprila ove godine tražila sam od Labović-Marinković da mi dozvoli i izda rješenje za korištenje prošlogodišnjeg godišnjeg odmora, počevši od ponedeljka, 26. aprila. Rješenje je stiglo 27. aprila. Zakine me i naudi mi gdje god može!

 

Da Labović-Marinković nema namjeru da prestane sa zlostavljenjem govori i poslednji slučaj. Prije nekoliko dana na moje ime u Muzej je stiglo preporučeno pismo. Labović-Marinković ga je uzela, otvorila, pročitala i onda mi ga poslala po poštaru. Kada sam se inresovala u Glavnoj pošti kako je to moguće, rečeno mi je da oni u tom slučaju ne mogu ništa da urade, da je to pitanje njene lične kulture i kućnog vaspitanja. I još ponečeg, rekla bih!

 

Pitam se gdje je tu država koja nije u stanju da zaštiti svom građaninu ni pravo na nepovredivost poštanskih pisama, a kamoli da ga zaštiti od ovakvog brutalnog terora na radnom mjestu u jednoj od njenih institucija!

 

 

 

Danka Damjanović, s.r.

 

U Banja Luci, 18. maja 2010.