Na današnji dan 1992. godine, u noći između 1. i 2. jula 1992. godine, šestorica policajaca iz Konjica, pripadnika Specijalne policije, upali su u stan profesora Đura Golubovića, njega i suprugu Vlasti i oba sina, Petra i Pavla od 5 i 7 godina odveli iz grada i strijeljali, bez razloga, povoda i suda. Petar je nekim čudom preživio, izvukao se ispod leševa svojih roditelja, došao do policajaca tražeći spas, ali su ga oni ponovo predali dželatima i po drugi put je strujeljan.

Da su prije sastanka u Konjicu čelnici vladajuće koalicije otišli na grob porodice Golubović i dječaka koji nose ime kao i apostoli Petar i Pavle, možda bi se u njima probudilo nešto ljudsko, drugačija atmosfera vladala bi bila na sastanku, možda ne bi dizali tenzije, stvarali napetosti, širili mržnju i zveckali oružjem.

Da se zločini i stradanje nedužnih nikada ne ponove, omaž Petru, Pavlu i porodici Golubović. Danas sam otišao u Konjic i snimio kratki video prilog u znak sjećanja na Petra i Pavla Golubovića..

U znak zahvalnosti Anelu Kosovu, Bošnjaku iz Konjica koji je podigao spomen-ploču dječacima Petru i Pavlu Goluboviću na ulasku u pravoslavno groblje prenosim u cjelosti tekst o ratnom zločinu, ljudskoj tragediji ali i ljudskosti u naša teška vremena..

Pripadnici Specijalnih jedinica policije u Konjicu u rano jutro 1. jula 1992. godine odveli su na strijeljanje četvoročlanu porodicu profesora Đure Golubovića, njegovu ženu Vlastu i njihovo dvoje djece Pavla (5) i Petra (7). Kraj puta prema selu Spiljani začuli su se pucnji koji su odnijeli 3 života.

Petar je nekim čudom preživio strijeljanje, ali dijete nije znalo da će se uskoro pridružiti porodici.

Grob porodice Golubović na pravoslavnom groblju u Konjicu podsjeća na tragediju koju nikada ne smijemo da zaboravimo.

Mnogi Srbi uslijed rata pobjegli su iz Konjica, ali ne baš svi. Vjerujući da su bezbjedni, Đuro i Vlasta, inače profesori u konjičkoj gimnaziji, ostali su na svom ognjištu. Vjerovali su da nemaju razloga za brigu i strah, jer nikome nisu učinili nikakvo zlo. Zlo ih je našlo.

Pripadnici Specijalnih jedinica policije u Konjicu poredali su Goluboviće pored puta i istovremeno ispalili rafal municije po njima. Pali su svi, ali je jedino Petar nastavio da diše. Od straha je bio skamenjen i nije se mrdao dok zločinci nisu nestali u mraku. Podigao se i pošao da traži pomoć za mamu, tatu i brata.

Trčao je kroz tminu i nadao se da će mu neko pružiti utjehu i reći da će sve biti u redu. Nekako je dijete došlo do policijskog punkta i sebi zapečatilo sudbinu zauvijek. Unezvijeren i izgubljen, dječak je govorio da su mu ubijeni roditelji i mlađi brat, ali pričao je uzalud. Dežurni na punktu je javio zločincima koji su maloprije strijeljali mališanovu porodicu da je Petar kod njih.

Policajci su se zaustavili na mjestu Begin Vir, izveli su nevino dijete iz auta, pa u njega uperili iste cijevi iz kojih mu ubiše porodicu. Ovoga puta mu nije bilo spasa. Petar je ostavljen na putu, kao i njegovi najbliži.

Tijela su danima ležala na obali Neretve prije nego što su svi zajedno sahranjeni na Musali.

Golubovići su ubijeni bez objašnjenja i bez razloga, a šutnju o ovom zločinu odlučio je 2018. da prekine njihov komšija, Bošnjak Anis Kosovac. Anis je na ulazu u groblje podigao spomen ploču na dvojicu braće, Petra i Pavla Golubovića.

Zagrljeni, okrenuti leđima odlaze zauvijek sa ovog svijeta koji je prema njima bio okrutan i nepravedan. Odlaze i opominju na sve zločine – da se nikada ne zaborave.

Nepunih sto metara od svoje kuće u Donjem selu kod Konjica, na desnoj obali Neretve, Kosovac je na ulazu u pravoslavno groblje svojim novcem obnovio podzidu, postavio novu kapiju i spomen-ploču ubijenim dječacima.

– Bili su mi komšije, pa kad neće Opština, sramota je da neko to ne postavi. Dvoje djece neko ubije i onda svi šute – rekao je svojevremeno Kosovac i dodao:

od

– Zli ljudi vjerovatno imaju primjedbe na spomen-ploču, dobri ljudi nemaju. Takva obilježja nisu višak gdje god se stave, da podsjećaju na ono što nije valjalo, da podsjećaju na zvjerstva.

U pomen ubijenim konjičkim dječacima Petru i Pavlu, a u slavu apostolima Petru i Pavlu, obnovljena je i Crkva Svetih apostola Petra i Pavla u mjestu Borci, nadomak Konjica gdje su se nakon povlačenja bili zaustavili konjički Srbi. No nakon potpisivanja Dejtona izgubljeni su i Borci, a nakon toga uništen je i hram.

Domaćini toga kraja su nakon povratka crkvu popravili samo da ne pada kiša i da ne puše vjetar dok se u njoj vrši molitva. Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik 2019. godine je obezbjedio sredstva i bio ktitor obnove ovog hrama u znak sjećanja na stradale dječake Petra i Pavla.

Sada se uz likove apostola, na prestonoj ikoni, nalaze i likovi nevino stradale braće.

Prva optužnica za ovaj zločin podignuta je 1994., a presuda je izrečena krajem 1995. godine. Tužilac je kao počinioce zločina naveo Miralema Macića, Jusufa Potura i Adema Landžu, uz Šefika Tucakovića i Mirsada Maksumovića koji su poginuli u ratu. Suđenje ovoj trojici je ponovljeno pred Kantonalnim sudom u Mostaru. Macić i Landžo su 25. jula 2000. osuđeni na po 12 godina zatvora, dok je Landžo osuđen na 8 godina. Vrhovni sud Federacije BiH je potvrdio ove presude. Pored njih, za ovaj zločin se u optužnici iz 1994. vezuje i ime veterinarskog tehničara Halila Tucakovića, kao i policajaca na punktu Polje Bijela, Dražena Markovića i Hadže Macića.

Nebojša Vukanović