Obrazovanje, najlošija investicija
Teško je naći neku oblast u našoj korumpiranoj državi u koju bi bilo sigurno investirati sredstva, ali je ulaganje u obrazovanje vjerovatno najgora i najlošija investicija u našem društvu. To znaju i čelnici Hidroelektrana na Trebišnjici, koji očito odlično prate savremene trendove i kretanja, pa su odlučili da ponovo drastično smanje izdvajanja za studentske stipendije sa 49 400 u 2011. na svega 13 600 KM u 2012. godini. Naše društvo očito ima previše pametnih i obrazovanih, pa su u HET-u odlučili da smanje ionako mala izdvajanja za desetak studenata, koji mogu mjesečno dobiti po 100 maraka, kako bi povećali troškove reprezentacije, službenih putovanja, naknade direktorima i članovima Nadzornog odbora… Čelnici ovog preduzeća, kao i većina trebinjskih političara, uvijek su precizno stetoskopima osluškivali kako dišu centri moći u Banjaluci, Sarajevu ili Beogradu, pa su i sada donijeli vizionarske odluke. Da među političarima iz različitih frakcija ne postoji velika razlika govori i podatak da su nove lokalne vlasti u Trebinju odmah udvostručile cijenu boravka u Dječijem vrtiću “Naša radost”, jer je i predškolsko obrazovanje dječice suvišno!
Našoj državi i političarima pametna i obrazovana inteligencija je najveća opasnost jer njima nije lako manipulisati. Nedovoljno obrazovani, pomalo naivni i ograničeni ljudi često nasjedaju na jeftine političke trikove, brzo zaboravljaju obećanja i laži, iznova nasjedaju na megalomanska obećanja i vjeru u bolji život, pa su oni idelni građani Republike Srpske. Što više ograničenih i neobrazovanih, to je posao za otuđenu kompradorsku političku oligarhiju lakši. Zbog toga naša Vlada sistematski radi na uništavanju obrazovnog sistema i zaglupljivanju naroda. Budžet Ministarstva prosvjete se smanjuje jer država mora da štedi, plate profesorima su sve manje, a u Prnjavoru i još nekim školama u Republici Srpskoj neizvjestan je početak nove školske godine jer ruševni školski objekti predstavljaju objektivnu opasnost za život učenika. Rezultati Vladinih mjera su više nego vidljivi, pa je kod nas procenat visokoobrazovanih među najnižim, a nepismenih među najvećim u Evropi. Da bi efekat državnih mjera bio potpun u medijima je sve manje naučnog i obrazovnog programa, a sve više rijaliti emisija, polupismenih pljevaljki, hostesa i lažnih mediokriteta koji svojim primitivnim i prostačkim ponašanjem treba da daju primjer mladima kakvi su maniri potrebni da bi neko napredovao, postao poznat, popularan i uticajan.
Talentovani i vrijedni se muče, godinama naprežu do krajnjih granica svoje roditelje, vrijedno rade i decenijama stiču znanje i sposobnosti, ali na kraju uglavnom završe na evidencijama Zavoda za zapošljavanje bezuspješno tražeći neki posao. Malobrojnima se ipak isplati školovati, ali isključivo na privatnim fakultetima, pod uslovom da imaju uticajne srodnike, da su članovi najuticajnije frakcije vladajuće stranke, i da ih po uzimanju diplome u ruke čeka siguran posao u nekoj državnoj agenciji ili instituciji.
Istorija se kod nas uvijek ponavlja, a negativna selekcija sprovodi se vijekovima. Turci, Austrijanci, Nijemci, ustaše i komunisti sistematski su strijeljali, vješali ili na druge načine ubijali najobrazovanije, najbogatije, najbolje i najuglednije Srbe kako bi osakatili naciju i osujetili svaki pokušaj otpora. U 21-om vijeku teško je sprovesti ovakvo nasilje, pa naše vlasti i otuđeni političari, koji nisu puno bolji od okupatora iz prošlosti, na sofisticiraniji i moderniji način nastavljaju uništavanje i zatiranje sopstvene nacije. Priliku za napredovanje imaju isključivo partijski poslušnici koji sa oglavom na glavi slijepo prate lažne vođe koje su narodu stavile čalmu na oči, i omamljenog slatkorječivim pričama iz bajke vode ga do duboke provalije iz koje je nemoguće izaći. Svi slobodoumni, obrazovani i pametni koji ne žele da nose partijske majice, bedževe, zastave, i ne kreću se u maršu propasti moraju se kažnjavati. Oni se etiketiraju kao izdajnici i neprijatelji, ne smiju dobiti nikakvu šansu za posao i normalan život, i primorani su da trbuhom za kruhom bježe sa ovog podneblja glavom bez obzira.
Posledice katastrofalne politike i odnosa prema mladima i obrazovanju su već svima jasne, i ukoliko se nešto radikalno ne promijeni u skorije vrijeme teško je očekivati bilo kakav napredak u budućnosti. Primjeri Južne Koreje, Japana, Njemačke i ostalih uređenih i razvijenih država, koje su nakon velikog rata shvatile da je obrazovanje i tehnološki napredak najvažniji resurs koji treba država da pomaže, govori nam šta treba da radimo. Interesi partija i pojedinaca nikako ne mogu biti opštenacionalni i državni interesi, i ukoliko želimo da ostavimo malo nade za bolju budućnost novim generacijama moramo povećati sredstva i više pažnje posvetiti obrazovanju, mladima, stručnjacima tehničkih nauka, ukinuti partijsku kadrovsku politiku, nepotizam i preispitati rad većine privatnih fakulteta. U protivnom na maršu propasti nije nam preostalo mnogo puta i vremena do konačnog ambisa.
Nebojša Vukanović
