Prenosim u cjelosti tekst našeg Bojana Milićevića, apsolventa srpskog i ruskog jezika i književnosti, koji piše o djelu i značaju Svetog Save, prvog srpskog svetitelja, prosvetitelja i utemeljivača autokefalne Srpske pravoslavne crkve.
Nazdravlje da nam bude današnji praznik, Savindan! Sveti Sava je nešto oko čega možemo i moramo da se okupimo da bismo došli do duhovno-nacionalnog preporoda. Sveti Sava je osnovao našu Crkvu i obezbijedio joj autokefalnost, kako je mudrošću stvorio tako je njegovom mudrošću, likom i molitvama opstala i opstaje kroz vijekove.
Svetosavlje je uz kosovski zavjet nešto oko čega moramo da imamo nacionalni konsenzus i to su stvari oko kojih ne može i ne smije biti podjela i neslaganja. Često se pitamo kako smo to razjedinjeni, kako smo podijeljeni, kako nema sloge među Srbima? Nema je jer smo izgubili svetosavlje i kosovski zavjet kao temelj našeg naroda. Kada svi obnovimo te dvije stvari u sebi (a u svakom Srbinu postoji to „kolektivno nesvjesno“), tada će se i srpski narod ujediniti oko istinskih vrijednosti: sloge, pravde, herojstva, žrtve za drugoga i žrtve za cijelu srpsku ideju. U ovom vremenu indivudalizma, egoizma i svakog zla nismo ni svjesni da je baš to ono što nedostaje da budemo kao u najslavnija vremena.
Srbi smo samo ako smo svetosavci! Svetosavlje ne treba gledati kao nešto nužno religiozno. Svetosavlje je i nebeska i zemaljska polazna tačka srpskog naroda. I književna i duhovna.
Svakako da Srbi nisu nastali sa Nemanjićima, i da ništa prije njih nije bilo kako neki pogrešno razumiju. Ali, tek sa likom i djelom Svetog Save, Srbi udaraju temelj svom duhovnom i nacionalnom biću. I kada se tome vratimo, tada će nam i krenuti nabolje.
Uskliknimo s ljubavlju, svetitelju Savi!
