Dobio sam pismo jednog mladog gimnazijalca, čije sam kolumne i pisma i ranije prenosio i objavljivao, a koji u svom stilu kritikuje stanje u društvu. Njegovo pismo prenosim u cjelosti, a bilo bi dobro da većina mladih ima ovako razvijenu svijest o stanju u društvu, neophodnosti promjena i ozdravljenja, uspostavljanju normi i standarda.

Život jednog prosječnog čovjeka u našoj državi je veoma teško razumjeti. Moram priznati da se divim ljudima koji preživljavaju uz minimalnu platu, koji su nezaposleni. Divim se profesorima koji su došli do toga da moraju raditi dva posla, doktorima koji nemaju ispravan računar, i na čiji se pregled čeka po pet sati. Mi živimo u jednom društvu čija realnost je potpuno drugačija od one koja je ustaljena u svijetu. Da biste bili uspješni i dobro materijalno obezbjeđeni potrebno je da budete što bezosjećajniji.

Potrebno je da ste poslušni, da odgovarate samo na postavljena pitanja, da izvršavate naređenja, govorite kada treba i šta treba, kao i da ćutite kada se to od vas očekuje. Najvažnija i najtraženija osobina je i to da ste u svakom momentu spremni okrenuti leđa svima koji su vam u životu nešto pomogli, a sve to u cilju lične koristi.

Ako ne volite da se ulizujete, da svoje mišljenje zadržavate samo za sebe, i ako ne želite da podržavate nešto što je loše, e onda vas „nema ni u pleću“.

Ako vam je sve ovo ispod časti, radićete za minimalnu platu, prebacivaće vas sa jednog radnog mjesta na drugo, bićete obilježeni za cijeli život upravo zbog toga što ste pošteni i što „ne znate da se snađete“. Što je najgore, svi vaši potomci će najvjerovatnije kroz cijeli žiot nositi veliko slovo N iznad svoje glave, koje će na kilometar ukazivati svima u ovoj našoj učmaloj i zakržljaloj sredini, da su oni nepodobni, i da još uvijek drže do svoje riječi, savjesti i morala.

Za mene je poražavajuće i to što o ovome razmišlja veliki broj srednjoškolaca koji su svjesni da će njihova budućnost sigurno teći nekim mirnim tokom daleko od naše iščašene, tužne, ali istovemeno i humorističke stvarnosti. Veliki broj djece čim krene u školu pravi plan kako će raditi dva posla ukoliko planira da ostane i osnuje porodicu u ovom surovom kršu, po uzoru na svoje pretke.

Hercegovina predstavlja mjesto koje je oduvijek bilo rasadnik čvrstih, hrabrih, iskenih, pametnih i cijenjenih ljudi, koji su svoju budućnost krojili sami, suprotstavljajući se svakom lošem uticaju i bilo kakvom vidu ropstva. Za njih je istinski važila čuvena izreka iz Gorskog Vijenca :“Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga a zube polomi“.

Mislim da smo, nažalost, došli u situaciju da se stidimo naših predaka, zbog svega onoga što smo se udostojili da uradimo. Udostojili smo se da pljunemo na se one vrijednosti i norme koje su oni baštinili vjekovima. Postali smo neljudi. Stavili smo obraz pod zadnjicu, što nije lijepo, ali vrlo često može biti veoma korisno. Dozvolili smo da nam kapu kroje oni ljudi koji su vrlo često bili dobar primjer lošeg primjera. Uprkos tome mi se divimo svemu što oni rade, uporno im se zahvaljujemo, veličamo ih, i čekamo mrvice sa njihovog stola koje će oni ćušnuti nama, običnim ljudima.

Glavno pitanje je do kada?

Do kada ćemo izigravati sluge, dopuštati da nas kradu, do kada ćemo odlaziti u inostranstvo? Zar je potrebno da pored ovolikog prirodnog bogatstva tražimo neko prikladnije mjesto za život daleko odavde? Veliki broj ljudi koji nas vodi smatra da nadolazeći naraštaji ne žele da rade, da nisu vrijedni. A da li bi oni radili za neku loš platu, pa uz to pokušali da stvore porodicu i riješe stambeno pitanje? Ja mislim da se niko od tih demagoga ne bi usudio na nešto tako. Interesantno je i to da su svi oni nekada bili obični ljudi. Problem je u tome što su to zaboravili. Zaboravili su kako je to voziti jeftin auto, čitati novine dok čekate da se napuni bojler jer želite da zaboravite da vam je hladno, zbog toga što ako uključite klimu povećavate račun za struju. Sve ovo su zaboravili upravo zbog toga što sada imaju više nego što im treba, pa mogu da posjeduju više kvadratnih metara nego što mogu izbrojati, što stambenog, što poslovnog prostora. Izgubili su osjećaj za sve ovo zbog toga što sada imaju i dva privatna i dva službena automobila koji ih uvijek čekaju sa punim rezervoarom goriva i vozačem. Ova vrsta demencije karakteristična je za osobe koje su u svom djetinjstvu bili željni mnogo toga, pa sada žive u strahu da će ostati bez svega onoga što su stekli iz puke želje, na prečac služeći se prljavim poslovima. Zamislite količinu tuge koja će obuzeti njihovo srce kada jednoga dana postanu ponovo ono što su nekada bili, i kada se podsjete svega onoga što je karakterisalo njihov život prije stupanja u mekanu funkcionersku fotelju.

Zamislite samo koliko ćemo postati srećni svi mi kada se oslobodimo okova, stvorimo pristijno mjesto za život, i ostanemo ovde uživajući u onome što imamo.

Ja se iskreno nadam da će se to desiti u bliskoj budućnosti. Nadam se da će za mene, kao i sve ostale moje drugare biti mjesta u ovoj zemlji i bez učešća u politici, i što je još važnije, da ni jedna naredna genaracija djece neće biti na ovakav način zabrinuta za svoju budućnost.

Završiću jednim prepoznatljivim citataom:

„Neka bude što biti ne može, neka bude borba neprestana do konačne pobjede!“

DSD