Pluralizam, njegovanje kulture dijaloga i razmjene različitih ideja, mišljenja, pogleda i stavova, političkih, ideoloških i drugih, važna je za svako društvo. Nažalost vlast je sistematski uništila medije, prije svega javni servis, gotovo da nema dijaloga, razmjene argumenata i dijaloških emisija, jer režim želi da sve kontroliše i kanališe, sputava svaku kritiku, što je loša pojava za društvo. Iako ne dijelimo stavove o studentskim protestima i dešavanjima u Beogradu i Srbiji, koje podržavam jer smatram da su neophodne promjene, ozdravljenje društva, obnova i izgradnja pravne države i institucija umjesto samovolje jednog čovjeka, trebinjski advokat i pisac Nebojša Rudan napisao je kolumnu i svoj, drugačiji pogled i viđenje na dešavanja u Srbiji, a njegovu kolumnu „Protesti, blokade ili nešto treće“ prenosim u cjelosti, a nek čitaoci daju konačan sud…

PROTESTI, BLOKADE ILI NEŠTO TREĆE?
Dragi imenjače,
Pošto sam po prirodi čovek koji oseća organsku averziju prema svakoj vrsti “čoporativnog“, jednoumno, intoniranog oglašavanja povodom nekog aktuelnog.
dešavanja u našem većem ili širem okruženju (gdje su manje-više svi koji se
javno oglašavaju ubijeđeni u sopstvenu nadležnost da daju svoj “sud“ o tom
dešavanju), zamolio bih te da na svom info-portalu objavio ovaj moj osvrt na.
aktuelna društveno-političko zbivanja u Beogradu i Srbiji. Dakle, aktuelna zbivanja proteklih mjeseci u “glavnom gradu svih Srba“ štampani i elektronski mediji u regionu prate pod radnim naslovom STUDENTSKI PROTESTI.

Tu i tamo, u opticaju je i neka druga terminološka odrednica, kao “blokada“ (što pravo i jeste savim u skladu sa prirodom, svrhom i ciljem tzv. protesta), ali mediji poput N1, Nova S, Al Jazeera Balkans (inače ekspozicija američkog CNN-a za Balkan), pa zato različiti “Istinomeri“, “Radari“, “Cenzolovke“, “Arhivi javnih skupova“ i dr. ne stoje na insistiranju da je riječ, zaboga, o “studentskim protestima“. naravno, ne bez debelog razloga. Sama sintagma “studentski protesti“ čak i kod ispodprosječnog konzumenta medijske agresivne kampanje u startu izaziva prijemčivost, afirmativnu
reakciju, bez ostatka pozitivnu recepciju. “Student“ (može biti i propali, i vječiti, nema veze) — kako to samo gordo, čestito, nevino, neiskvareno zvuči!…

“Protesti“ (makar iza ovih stajao ko zna ko) — pa šta će drugo ti čestiti, nevini i neiskvareni mladi ljudi da rade nego da protestuju?… Čak i onda kada opšte stanje u Republici Srbiji nije baš takvo (štaviše, nije ni blizu takvo) da bi iziskivalo toliki radikalizam, da ne kažemo i militantnost, u nastupima na tzv. protestima. Prije svega, treba povući jasnu demarkacionu liniju između PROTESTA i BLOKADE. U svakoj demokratskoj državi pravo na protest je neprikosnoveno i neotuđivo pravo, koje
je zagarantovano ustavom kao najvišim pravnim aktom. Protest je, nesumnjivo, legitiman oblik političkog djelovanja grupe građana (desetina, stotina, hiljada njih), kojima niko
ne može uskratiti pravo da se okupe, da formulišu svoje zahtjeve i da ih isporuče vlastima, te da istraju u svom nastojanju da im ti zahtjevi budu ispunjeni. Naravno, postoje tačno određena mjesta na kojima se protesti mogu i smiju održavati, a to su mjesta čijim zauzimanjem se ne onemogućavaju drugi, jednakopravni, građani u obavljanju njihovih svakodnevnih poslova i zadovoljavanju njihovih svakodnevnih potreba,odnosno
u ostvarenju jednog od krucijalnih građanskih prava, takođe zagarantovanog ustavom, a to je pravo na slobodno kretanje. I ko je onda taj koji sam sebi može “odobriti“ da drugim ljudima onemogućava slobodu kretanja?

Studenti? Zašto bi oni imali to neko
“ekskluzivno pravo“ da krše Ustav Srbije? Padne im na pamet, da ne kažem: ćefne im se da danas zauzmu “Gazelu“, sutra “Brankov most“, prekosutra da blokiraju najprometnije ulice velegrada kakav je Beograd i tako hotimično izazivaju paralizu života, koji se u tako velikom gradu, i bez blokada, otežano odvija, pogotovo u zimskim mjesecima? Pa se još, da apsurd bude veći, isti oni — studenti — pozivaju da su NJIMA, zaboga, uskraćena
ustavna prava i onda “protestuju“ ispred zgrade Ustavnog suda?!… Osim toga, protesti se, u skladu sa Zakonom o javnim okupljanjima, moraju prijaviti 48 časova unaprijed, sa
navođenjem imena organizatora i zahtjevom da pripadnici policije obezbjeđuju skup.

Da se je postupilo onako kako to zakon nalaže — kao što, nažalost, nije — policija bi obezbjeđivala skup (kao regularno prijavljen i odobren od strane nadležnog organa) i
onda, izvjesno, ne bismo gledali jezive prizore poput onog kada jedva pa punoljetna djevojka iz Kraljeva leti sa krova automobila, nasumično natjeranog od strane nekakvog manijaka, ranije više puta presuđivanog delikventa. Djevojka je, hvala Bogu, izbjegla
ono najgore, a nisam siguran da sive eminencije, koje iz pozadine generišu “proteste“, nisu zažalile što suludi nasrtaj na mladu djevojku nije rezultovao njenom pogibijom,
pa da se onda revolucionarni poklič RUKE SU VAM KRVAVE! (inače obavezni segment u svakom priručniku za izvođenje obojenih revolucija) ustostruči i omasovi “proteste“
do kritične mase neophodne za rušenje legalno izabrane vlasti u Srbiji, što i jeste — da se ne lažemo — krajnji cilj cjelokupne maskarade sa crvenim rukama i farbanjem gradskih trgova u crvenoj boji (inače “već viđen“ trik sa “protesta“ u Albaniji 2003. godine).

Zbilja, čudo je ta opštost crvenom bojom, naime oficijelnom bojom nekadašnje Komunističke partije Srbije, kasnije mimikrijske preimenovane u Savez komunista
Srbija, te naposletku u Socijalističku partiju Srbije. Povampireni titoisti, grobari Srbija — čiji je bastion, što i ptice na grani znaju, Beogradski univerzitet — nikako baš ne mogu da se pomire sa nezadrživim procesom obnove srpske državnosti, srpske
nacionalne (samo)svijesti, srpske duhovnosti i svega drugog SRPSKOG, koji je proces krenuo nakon odlaska Demokratske stranke i njenih derivata na smetlište političke
istorije. U postkomunističkim zemljama toliko kuđeni i toliko pljuvani Karl Marks autor je genijalne — nema tu šta — rečenice da se ISTORIJA DOGAĐA KAO TRAGEDIJA, A PONAVLJA KAO FARSA. U našoj nesrećnoj srpskoj istoriji, univerzitet u Beogradu
— sa časnim izuzecima pojedinih časnih profesora — još od vremena od prije Drugog slovenskog rata, pa do dana današnjeg, bio je i ostao inkubator i inicijalni distributer titoističkog ideološkog otrova, kojim su toksikovane generacije i generacije, čitava pokolenja, mladih Srba.

Svima njima — tadašnjim studentima — je od strane učenika profesora, kao Latinke Perović, tzv. majke “Druge Srbije“ i njenih sledbenika
(čitaj: srpskog autošovinističkog i autogenocidnog šljama), uvučeno u glavu da su Srbi kao narod nedostojni da uopšte postoji, da je srpski nacionalizam donio više zla, mržnje, nesreće i nevolje nego i sam nemački nacizam, da Srbi — ako ih nešto i preživi, u endemskoj formi — ima da do kraja života ide ulicom oborene glave, pogleda uprtog u pod, stigmatizovani za sva vremena radi tobože strašnih zločina “iz devetdesetih“. O zločinima iz ČETRDESETIH, PEDESETIH i kasnijih, kada su preci profesorke Perović i njenih svedoka bez suda i presude strijeljali na hiljade nedužnih ljudi po Beogradu i njegovoj okolini (Banjička livada, Lisičiji potok, današnji stadion FK “Obilić“, o Golom otoku da se i ne govori) — nekom drugom
prilikom.

Poenta je, dakle, da srbofobično nastrojeni profesori sa Beogradskog univerziteta, pogotovo istoričari (poput profesora Nikole Samardžića i Dubravke Stojanović), ne mogu da podnesu mnogo toga iz spomenutog procesa revitalizacije SRPSKOG NACIONALNOG, recimo, podizanje monumentalne biste ocu srpske državnosti Stefanu Nemanji, na Savskom trgu u Beogradu, ne mogu da podnesu da današnja Vojska Republike Srbije po svojim uniformama sa svim pratećim obilježjima (uključujući i činjenicu da svaka kasarna danas u Srbiji ima vojnog sveštenika i svoju krsnu slavu) i inače, po svemu ostalom, gotovo stoprocentno izgleda kao Vojska nekadašnje Kraljevine Srbij
(a ne kao devastirani svinjac, kao u vrijeme NATO-generala Zdravka Ponoša), ne mogu da podnesu nezapamćeni ekonomski rast i kredibilitet Srbije u svijetu, i šta-sve-ne-jošmpo Srbiju pozitivno, a što se je izdešavalo u zadnjih desetak godina i što niko ne može da opovrgne.
Pošto su intelektualci inače, a pogotovo vajni univerzitetski profesori — kada ih posmotrite na ulici, u kontekstu realnog, vanknjiškog života uopšte — po pravilu OBIČNE
KUKAVICE, onda oni koriste, tj. zloupotrebljavaju, studente da preko njih (pošto oni sami, profesori, nemaju hrabrosti za to) spriječe, ako je ikako moguće, povratak Srbije u
red starih, uglednih i uvažavanih evropskih država, što je Srbija odvajkada i bila (sve dok potezom pera nije precrtana od strane zlehudog, tzv. viteškog kralja, Aleksandra
I Karađorđevića, 01. decembra 1918. godine). Tek mala digresija, ilustracije radi, naime da citiramo spomenutog profesora istorije sa Beogradskog univerziteta, Nikolu Samardžića, koji na jednom mjestu kaže i ovo:
“Srbija je glibu mitomanije svinjokradica i konjokradica Karađorđevića. Oni su trudnoj ženi odsekli sise, izmislili Kosovski boj, stvorili SPC, izmislili Svetog Savu i
ostale gluposti, napravili ršum po Crnoj Gori i na Kosovu. Jasenovac je odgovor na njihovu vladavinu, nema većih zlotvora.“

E, tu je to antisrpsko ideološko pojilo, na kojem se mladi studenti napajaju autošovinizmom i autogenocidnošću, tu je ta ideološka jazbina gdje mladi Srbi, neokomunistički janjičari po zamisli profesora Samardžića i njemu sličnih, ima da se inhaliraju antisrpskim ideološkim hašišom, a onda, tako napujdani, da krenu u obračun sa onima koji, protivno zamislima Latinke Perović i njenih sljedbenika o tome kako Srbija treba da izgleda, prave neku novu, nacionalno osvješćenu, nezavisnu, samostalnu, tvrdo uspravljenu, dostojanstvenu, ekonomski preporođenu Srbiju, Srbiju čiji predsjednik ne samo da ne čupa bradu patrijarhu SPC, nego mu, štaviše, ljubi ruku u znak poštovanja za instituciju od najvitalnijeg nacionalnog značaja, Srpsku pravoslavnu crkvu, koja kroz istoriju, za razliku od srpske države, nikada nije prestajala da postoji i koja je kroz vijekove uspjela da
pronese — neutrnjenu — luču srpske nacionalne svijesti i srpkog nacionalnog identiteta.
Otuda sive eminencije “studentskih protesta“ sa bezmalo sotonskom sladostrašću dočekuju tragedije po Srbiji (poput masovnih ubistava u školi “Vladislav Ribnikar“ i u okolini Mladenovca, te nedavnu tešku nesreću u Novom Sadu), svakako prizivajući i neke nove, još veće i još jezivije, kako bi imali što više “materijala“ za iniciranje i sprovođenje nasilne smjene legalno izabrane vlasti u Srbiji, čija je personifikacija njen predsjednik Aleksandar Vučić.

A tek su posebna priča “studentski zahtjevi“ i “istrajavanje do njihovog ispunjenja“. Trenutno niko živ u Srbiji — ponajprije sami studenti — ne zna u čemu se ti “zahtjevi“ uopšte sastoje. Oni zahtjevi koji su prvobitno formulisani, odmah nakon početka blokada (javno objavljivanje kompletne građevinske dokumentacije vezane za pad nadstrešnice u Novom
Sadu, procesuiranje odgovornih, puštanje na slobodu “studentskih aktivista“ iz pritvora i povećanje od 20% za finansiranje visokoškolskih organizacija), ispunjeni su bukvalno
sutradan po njihovom ispostavljanju. I to će se, koliko odmah, pokazati kao velika greška organizatora, naime kao “ispucavanje municije“, jer je Aleksandar Vučić, stari politički
lisac, istog časa po ispostavljanju zahtjeva sa protesta dao nalog da ovi promptno budu ispunjeni. Princip glasi: “Evo, svi vaši zahtjevi su vam momentalno ispunjeni, šta još
hoćete sada?“… Sive eminencije “protesta“, pak, ljutito guraju pod nos vodećim personama studentskih “plenuma“ (vraća li se to vrijeme SKOJ-evaca po fakultetima?) VODIČ ZA
OBOJENU REVOLUCIJU, gdje lijepo piše da treba besomučno insistirati na “ispunjenju zahtjeva“, a pri tome ni za živu glavu ne odgovarati na pitanje u čemu se ti zahtjevi uopšte
sastoje. Na svaku repliku vlasti da su zahtjevi ispunjeni, odgovor treba da glasi: “OSTAJEMO OVDJE DO ISPUNJENJA ZAHTJEVA!“. Ako je neko iz vlasti baš toliko uporan da ponovi pitanje: “Kojih sad to zahtjeva, kad su vam oni već ispunjeni?“, odgovor ima da bude neumoljivo isti: “OSTAJEMO OVDJE DO ISPUNJENJA ZAHTJEVA!“. I onda nije teško zaključiti da oni PRAVI ZAHTJEVI nemaju veze ni sa porodicama unesrećenim novosadskom tragedijom, ni sa građevinskim knjigama, ni sa povećanjem sredstava za finansiranje visokoškolskih organizacija. Ništa od svega toga. Pravi, suštinski zahtjev — da se, dakle, ne lažemo — glasi:
POVRATAK DRŽAVE SRBIJE U GROB, koji joj je od strane titoističko-ustaške koalicije iz doba SFRJ projektovan Ustavom iz 1974. godine, a u koji ova, na čelu sa drskim ‘arambašom
Vučićem, uporno odbija da legne.
A odbija da legne na nekrijuće zaprepašćenje naših tisućljećnih susjeda iz Zagreba, sa baščaršijskih političkih ćepenaka, iz titogradskog dijela Podgorice i, naravno, iz Prištine, odakle jedan od najistaknutijih mirotvoraca današnjice, Aljbin Kurti, zdušno podržava “studentske proteste“. Odista, koga od njih više boli srce za Srbijom, koja “grca pod autokratskom
vlašću Aleksandra Vučića“: da li Plenkovića ili Milanovića? Konakovića ili Željka Komšića? Mila Đukanovića ili Željka Ivanovića, Šolakovog ovlašćenog distributera
antisrpstva za Crnu Goru?…

Biće da je, ipak, Aljbin Kurti taj koga najviše boli duša zbog gušenja medijskih sloboda u Srbiji i sumraka demokratije u njoj…
Sve u svemu, to bi bio moj stav o prednjem. Dakle, STAV, a ne POZA.
POZU smo — na ovom portalu — imali priliku da vidimo od strane najstarijeg (po godinama) trebinjskog super-biznismena, gosp. Rodoljuba Draškovića, koji je zdušno podržao
“studentske proteste“, onako usput, jer to je valjda sad “trendi“, “fensi“, iliti: IN, kako se to kaže u žargonu beogradske mladeži. Uz svo dužno poštovanje za gosp. Rodoljuba, koji je svojim velikim investicijama dao nemalu finansijsku reanimaciju našoj ojađenoj srpskoj Hercegovini, mišljenja sam da je on
ovu svoju POZU (dakle, ne STAV, nego POZU) o podršci “studentskim protestima“ u Srbiji zauzeto tek onako, iz dokonosti, odavno lišen svih materijalnih dubioza (ako tu ne
računamo svakodnevnu sekiranciju o redovnom odvijanju procesa svakodnevnog uvećavanja bogatstva). Osim toga, Srbija je, između ostalog, i država u kojoj je sjedište njegove
multinacionalne kompanije “SWISSLION“, pa stoga vjerujem da mu ne bi bilo previše prijatno kad bi čuo da je — ne daj Bože — u Srbiji došlo do nasilne smjene vlasti, a da novi
vladari, po uzoru na svoje pretke iz 1944. i kasnijih godina, ponovo vrše nacionalizacije, eskproprijacije i druge visokomoralne otimačine tuđe imovine. Protesti, blokade, ili kako god… Sve će se to jednom zvati “juče“… A onim poštenim i neukaljanim studentima, kojih zasigurno ima nemali broj u ovim aktuelnim dešavanjima,
ostaće samo da sa gorčinom konstatuju da su iskorišćeni i izmanipulisani. Neki od njih, oni kojima je kalkulacija ideja-vodilja u životu, možda će imati i konkretne, lične
koristi od svega ovoga. Sive eminencije “protesta“. pak. napraviće rekapitulaciju da li su i koliko su uspjeli zaljuljati aktuelni režim u Srbiji, A onda — DO VIĐENJA, DO
NEKE NOVE TRAGEDIJE!…
Nebojša Rudan