Moj odgovor njima
Činjenice govore da sam trenutno najveći, ili bar jedan od najtežih kriminalaca, prestupnika i problema u Hercegovini. U Trebinju i Podgorici trenutno se protiv mene vodi sedam sudskih sporova vrijednih više od 50 000 maraka, jer sam lokalnim moćnicima, uglednim i čestitim ljudima nanio duševne boli. Od kako sam u maju napustio BN televiziju, a u oktobru i Hercegovinu, nestao je i remetilački faktor koji je godinama kvario skladan odnos vlasti i svojih poodanika, a Hercegovina je postala rajsko podneblje u kome su svi srećni i zadovoljni. Ipak, pomalo sam se iznenadio nakon saznanja da sam među najgorim u cijeloj državi. Kolege iz Glasa Srpske, Narodnih novina i drugih dvorskih medija pišu o mojoj tobožnjoj izdaji, interesuju se koliko mi je velika plata, koliki sam težak teret na plećima siromašnih građana, i na taj način vjerovatno žele pravedno da kompenzuju činjenicu da u toku kampanje nisu našli prostora da bar u najprostijoj rečenici pomenu moju Listu.
Pojedini „botovi“, sakriveni iza anonimnih korisničkih imena ili lažnih profila, po naređenju lokalonog subaše munjevito pišu najuvredljivije komentare čim neki sajt prenese moj tekst. Ističu kako sam tobože veliki izdajnik, plaćenik i nemoralna osoba, koja po njihovim visokim moralnim načelima ne bi smjela nigdje da se pojavljuje i javno oglašava. Ko o čemu, kurva o poštenju, i smatram da se kao i prethodnih godina ne treba previše obazirati na uvrede i prozivke anonimnih lokalnih ulizica, ali je vrlo indikativan strah kod lokalnih moćnika koji su pomislili da su riješili veliki problem tako što su neviđenim zloupotrebama javnih resursa i preduzeća, ucjenama, pritiscima i kupovinom glasova, ipak onemogućili moju Listu da uđe u Narodnu skupštinu. Očito su bili svjesni opasnosti i razaranja njihovog nakaradnog sistema, i izgleda da ih strah i panika povratila kako je počelo raskrinkavanje velikih zloupotreba i kriminala iz predizborne kampanj, i utvrđivanje pravih razloga za poskupljenje struje i razaranje energetskog sektora.
Bilo je potrebno preći dug put i imati brojna gorka iskustva kako bih shvatilo koliko ima licemjerstva oko nas. Još prije šest godina, kada me je ispred džamije u centru Trebinja maltretirala grupa mladića izbucavši mi košulju i sako naočigled policije i dvadesetak okupljnih sugrađana koji su sve mirno i nijemo posmatrali sa distance, zapitao sam se jesam li ja naivna budala koja sebi, porodici i prijateljima pravi velike probleme napadajući najmoćnije osobe, štiteći ugnjetavane i ponižene, a da osim matične kuće i Udruženja novinara niko nikada nije bio spreman da bar nekom prostom rečenicom stane u moju zaštitu. Tada sam presjekao i odlučio da uprkos svemu neću odustati, da me ponašanje drugih ne interesuje, i da sve radim zbog sebe a ne ostalih.
Kao što ranije ni u snu nisam mogao pomisliti da će mi nož u leđa zabijati oni kojima sam pomogao i za koje sam se svim srcem istinski godinama borio, tako ni sada nisam mogao vjerovati da će najnemoralnije i najneobrazovanije osobe dobijati i po 15 puta više glasova od uglednih intelektualaca univerzitskih profesora ili doktoranata sa Lomonosova. Andrić je davno napisao da dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud oslabi i da zbog toga većina ne može razlikovati dobro od zla i sopstvenu kortist od očigledne štete.
Uložio sam maksimalan napor i uradio koliko sam znao i mogao. I dok ogromna većina nije spremna da podnese ni najmanju žrtvu zbog kolektivnih interesa i opšteg dobra, ja sam ostavio posao, profesiju i veoma lagodan život, založio imovinu, napisao knjigu i detaljan program oporavka, i što je najvažnije okupio grupu veoma uglednih, poštenih ljudi i intelektualaca na koju sam neizmjerno ponosan. Vodili smo više nego korektnu, poštenu i skromnu kampanju, i uložili maksimalan napor da građanima nakon više decenija ponudimo nešto istinski novo i drugačije. Više od toga se nije moglo uraditi, a ja ne mogu uticati na činjenicu da je većini građana uprkos svemu i dalje lijepo i da ne žele ništa da promijene i pruže bar jednu šansu novim ljudima.
Narod je rekao svoje i istorija se po ponovila. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije Hercegovci nikada nisu na izborima dali podršku svojim uglednim prvacima poput Petra Ivaniševića, Vladimira Ćorovića, Šole ili Gaćinovića, već je uporno pobjeđivao Pašićev emisar, anonimni i korumpirani Srbijanac Lazica Marković. Zbog toga smo još tada smo izgubili Sutorinu, Mostar i dolinu Neretve koji su pripali većinski hrvatskoj Primorskoj banovini. Iz istih razloga ni danas nažalost nemamo uticajnih ljudi iz Hercegovine koji bi bar kao pomoćnici ministra ili na nekoj drugoj uticajnoj poziciji pokušali da poprave situaciju u najsiromašnijoj i najnerazvijenoj regiji.
Kao što to nisam radio ni prethodnih godina, tako ni sada nemam potrebu da se raspravljam i objašnjavam sa anonimnim, frustriranim i iskompleksiranim poltronima koji mogu da pišu šta hoće. Naše kafane i internet odavno su prepune genija i sveznalica, koje morališu, pametuju i imaju rješenje za sve probleme, ali je stavljanje prsta na tastaturu ili uzimanje boce u ruke najveći napor koji su spremni da preduzmu. Ne stidim se nijednog posla koji sam radio, i nije sramota nešto raditi već krasti i otimati. Bio sam građevinac, fizički radnik, farmer, preduzetnik, profesor, novinar, pa ne vidim ništa loše da budem savjetnik čovjeku za koga se nikada nije vezala nikakva malverzacija ili afera. Nisam postao član nijedne stranke, niti sam napravio neki zaokret ili odustao od stavova i principa za koje se godinama zalažem. U više navrata prije izbora jasno sam rekao da jedino sa ovakvim SNSD-om ne mogu praviti koaliciju, otvorenom podrškom kandidatu za predsjednika Republike Srpske Ognjenu Tadiću izabrao sam stranu i partnera sa kojim planiram sarađivati, i isticao da želim biti korektivni faktor opoziciji koji će pokušati da unese novu energiju i insistira na sistemskim promjenama u društvu.
Veoma je mali broj ljudi koje poznajem, koji cijene i poštuju to što radim, a koji mi je zamjerio što sam počeo raditi kao savjetnik predsjednika Parlamenta. Smatram da je bolje da nešto radim i pokušam na neki način u naredne četiri godine da pomognem Trebinju i Hercegovini, nego da se predam, povučem i nestanem iz javnog života. Znam da bi mnogi dušebrižnici željeli da što duži period provedem u hibernaciji, da ništa ne radim, ne govorim, ne pišem, ne pojavljujem u javnosti. Sve da sam otišao u da iskušenički tihujem u nekom manastiru, siguran sam da i tada ne bih bio po volji dušebrižnika, da bi psi i dalje lajali, pronalazili brojne zamjerke i skriveni iza lažnih profila tvrdili da se pretvaram i lažno postim jer krišom u keliji jedem slaninu.
U društvu izmijenjenih vrijednosti u kome mnogi za uzore smatraju Mimu Oro i Kristijana sve je moguće. Ne treba se čuditi ako pojedinci veličaju i proglašavaju herojima i spasiocima korumpirane i basnoslovno bogate političare i dezertere koji su ojadili i opljačaki narod, a sa druge strane vrijeđaju i ponižavaju čiste ljude bez mrlje u biografiji koji su sve žrtvovali boreći se za pravdu i red. Ipak ma koliko teška vremena i oluje zamute baru i izbace na površinu razno smeće, siguran sam da će i ova bura uskoro proći, da će se voda razbistriti a talog pasti na dno.
Nebojša Vukanović
