palpal

Milan Nikčević: Zvona i duhovna obnova

Pročitajte novu kolumnu našeg Milana Nikčevića, književnika i profesora istorije iz Gacka i kandidata Za pravdu i red liste Nebojše Vukanovića za poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, koji je dao svoj pogled na neke društvene devijacije i vapajem za prijelo potrebnu moralnu obnovu razorenog društva.

ZVONA I DUHOVNA OBNOVA

Pola u šali pola u zbilji Hercegovinom se već odavno širi retoričko pitanje da li živimo u vremenu kada isti oni koji su nekada popisivali ko u crkvu dolazi danas pričaju ko u crkvu ne dolazi?

Vidovdan – Pridvorica, Gacko, 2022 godine ( za one koji ne znaju selo u kome se desio zločin koji uzet kao osnovni motiv romana „Nož“).

Čekao sam neće li se neko drugi oglasiti. Svi ili mnogo nas slično mislimo a opet nekako ćutimo. Neće niko da ga bilo ko pogrešno shvati. Neću ni ja pa se zbog toga unaprijed ograđujem i govorim da nikakvu lošu namjeru pisanjem ovog teksta nemam. I da, strah me da li sebi previše dajem za pravo. Ne sporim ni da se tako može gledati. Ipak, volio bih da ne bude po onoj Šegrtovoj „ knjigu nijesam čitao ali je osuđujem“.

Kao narod vapimo za duhovnom i moralnom obnovom iako je golim okom vidljivo da sve dublje tonemo. Moguće da je baš tu ključ. Elem, trebalo bi da smo svi radosni što je konačno ili opet došlo vrijeme da oni koji politički predstavljaju Srbe i koji bi, valjda, trebalo da budu pravi srpski lideri stoje uz našu crkvu, štite je i doniraju sredstva za njene potrebe. Pogotovu u onim svetim mjestima stradanja oko kojih se zajedno okupljamo. Ne mogu se ipak oteti utisku da je po pitanju doniranja zvona u Pridvorici neko prenaglio. Zašto?

Zato što sam siguran da se onaj koji je donirao najveće zvono koje je, priča se, koštalo 12 000 KM toga sam nije sjetio nego mu je to sugerisano. Jer ima li logike da onaj koji nedavno srpskog Patrijarha dočekuje sa rukom u džepu i koji o Svetom Savi izgovara ono što izgovara baš toliko zna o gatačkoj Pridvorici čija je sudbina, nažalost, još uvijek poznata samo u lokalnim okvirima, i sam osjeti potrebu da donira zvono?

Koji kao dijete Kozare, u smislu pripadnosti tom stradalnom narodu, što je više puta isticao, i dalje ponavlja ono što su ga u djetinjstvu i mladosti naučili a to je da su na Kozari sa Nijemcima i ustašama bili i četnici. Sjetimo se samo jasenovačke građe. Ili je možda moja logika pogrešna, ko zna. Bilo kako bilo zvona su tu pa su tu. A zašto mislim da je onaj koji mu je to sugerisao prenaglio. Zbog toga što je trebao da to sugeriše Gačanima.

Prvo onome koji je cijelog sebe dao za Pridvoricu i koji je mučeničku pridvoričku crkvu u materijalnom smislu dao minimum sto hiljada maraka. Nešto mi ne ide u glavu da ne bi donirao i zvono samo da mu je neko rekao da treba. A svi znamo da je on i srcem i dušom i porijeklom vezan za Pridvoricu. Zar nisu, možda, za kupovinu zvona trebala biti ponuđena bratstva čiji su pripadnici stradali u Pridvorici? Odgovrno tvrdim da bi naprimjer i bratstva Adžića, Skoka i ostalih vezanih za Pridvoricu sa zadovoljstvom kupili zvona. Imam osjećaj da nam se mnogo toga u glavama pomiješalo i da je raspored poremećen, počev od toga da smo prestali da imamo osjećaja da Zahvalnice povodom ovakvih događaja ne moraju da primaju samo direktori. Pa zar nije ljepše da zahvalnicu za kolektive, bar nekad, prime radnici, oni obični ljudi, koji recimo probijaju ili nasipaju put za Pridvoricu? Zar se tako, na tom običnom primjeru ne izbjegava politika koja nas je, očigledno, sve pojela?

Zar nije tužno, jadno, čemerno, bizarno, šizofreno što odbornik SNSD a u Mostaru baš na Vidovdan ne glasa za uvrštavanje na dnevni red tačke o ukidanju naziva ulica ustašama Budaku, Francetiću i ostalim i što ga odmah posle toga, istog momenta „veliki Baja, zaštitnik Srba“ ne izbaci iz stranke, ko što izbacuje one koji prekrše partijsku disciplinu? I šta sad, u Pridvorici zvona u Mostaru HDZ na Kozari jedna u Starom Brodu druga u Boljanićima treća priča. Ili možda nije tako ili je kao u epskoj pjesmi „Privdvorica nije jedna da je Bogd’o taman tako…“

Milan Nikčević