MOJI SU UZORI GORE NA DINARI!

JER DA NJE NEMA KO BI PRKOSIO?

Parastos u Čelebiću,  Livanjsko polje – donje, između Dinare i Staretine, srpsko i namučeno, spaljeno i raseljeno. Masovna grobnica nejači, tik uz prvu liniju iz poslednjeg rata na kojoj se branila Krajina i Drugi krajiški korpus. I u njoj nekoliko stotina kostiju prvenstveno žena i djece ali i muškaraca pobijenih u školi u Čelebiću oko Ognjene Marije 1941. godine. Škola u kojoj je bratstvo i jedinstvo nastavilo školovati srpsku djecu odmah posle rata učeći ih da se u školi ništa nije desilo praveći tako moderne janjičare sa prekinutim sjećanjem i to od potomaka žrtava.

Pod škole, kažu, u crno su farbali da se ne vide tragovi krvi. Nekoliko kilometara iznad u jami Bikuši prije ubijanja u školi pobacan je drugi dio Srba. Ukupno, na dva stratišta istog sela 413. Jedina je to jama iz koje kosti livanjskih mučenika nisu izvađenje i koja je i dalje zabetonirana. Dok susjedi Hrvati danas kažu da tu nema kosti uopšte a grobnicu danas nazivaju marvenim grobljem, slovo U i kukasti krstovi po spaljenim srpskim kućama i prekriženi ćirilični natpisi na putokaznim tablama istim znakovima ukrašeni, govore ne o prošlosti nego, nažalost, o budućnosti.

Od svega toga, na grobnicama očeva i đedova iz 1941. godine branili su, od 1992. do 1995. godine rastrzaniji i od Hrvata malobrojniji, sa svih strana pritisnuti, ne samo neprijateljskim snagama, potomci – ostaci poklanog naroda. Koga su pogrešne politike na kraju izdale „od Ognjene do Blage Marije“… Znaju oni to i znamo mi svi da je tačna ona Krajiška bol iz stiha „prodali me izdali me dali Krajine“… I onog drugog „tužno Troglav u maglama ćuti sve nestade u jednoj minuti…“

A opet, ne da se ovaj „ludi“ Dinarac. Kud god da se makne ovih dana oko svetog Ilije od Lijevna do Knina i od Glamoča do Grahova pa do u vrh Šatora i njegovog jezera, sretaju vas vozila sa srpskim tablicama; Novi Sad, Beograd, Bačka Palanka, Kikinda, Pančevo, Subotica. I druga iz raznih mjesta sve do Amerike. Kao u filmu i replici, „Idem kume, kući, dosta je bilo!“ Pa se onda, malo tuguje pa se zapjeva pa se balota zakotrlja pa se malo i inati kad se pored izvora popije koja. „Jer ovo je Krajina i ovo kani ostati Krajina“. Ništa se tu od 1993. godine kada onaj srpski borac ovo izgovora nije promijenilo. Kako i kad Bog će ga znati. Za sad nema Srba al nema ni Hrvata koliko su mislili da će ih biti. A Dinara ćuti… A opet dvadeset je prvi vijek. Narodu umornom od istorije treba života.

Prostora za to ima dovoljno. I za jedne i za druge. I za treće. Isto je i sa druge, kninske, strane planine Dinare. A Bog dao raj na zemlji. Oči da ne znaju kuda će prije. Polja, planine, rijeke, miris mora… Ma sve! Od „gorskog oka“ na Šatoru, na jednu, do izvora Krčića u kome je temperatura vode o Ilijinu danu sedam stepeni, na drugu stranu. I sve se to obiđe, naravno. Jer kad ima volje ima i načina.I Glamoč, Principov Obljaj i Grahovo, podrazumijevaju se svakako. I Lijevno đe se kula i danas bijeli. U kojoj su „bili i mučili i vadili srpske oči čarne“. I normalno Strmica koja čeka “ da se kući vratiš iz daleka… pa da opet kreneš sa Dinare. I u Kovačiću, “ kuća rodna od Momčila đeda“. Svaka se srpska stopa, ako ko hoće za sebe da kaže da svoj narod izistinski voli, mora da obiđe i upije.

Pa tako, ako nema rezervne otadžbine a ako bi kako bilo zamjenskog zavičaja onda je moj Dinara, sa njene obje strane i cijelom dužinom. A i sela od Livanjskog polja i njihova imena nešto govore: Srđevići, Kazanci gornji i donji, Stepen, Pržine, Korita… Preseljeno Gacko. A i Bjelašnica gatačka kao da je Dinara rodila…
I još mi kažu jedno ovuda : „ISTINA JE JEDNA PRIČALI MI STARCI, NIKADA SE NISU PREDALI DINARCI!“

Milan Nikčević