Ne vjerujem da ima iko toliko naivan pa da ne shvata i ne vidi da trvenja unutar opozicije nanose štetu njoj samoj niti da je to sve skopčano sa razlčitim pogledima, ličnim ambicijama, kalkulacijama i računicama. Sve je to, donekle, i prirodno i razumljivo a odgovori na pitanje zasto je to tako višestruki i slojeviti. Nešto drugo je, međutim, opasno i zabrinjavajuće. Apatija koja se očigledno uvlači u narod i koju perfidno podgrijava vladajući režim koristeći je kao jedan od nekoliko preostalih aduta za zadržavanje vlasti i privilegija čini mi se da ima i svoje naličje.
A ono se opet nalazi u dijelovima naroda koji iz dana u dan govori da „su svi isti“. Naravno da nisu svi isti! To niti je moguće niti je tako! Prosto, takva rečenica kod mnogih koji je izgovaraju je u stvari tješenje samoga sebe i opravdanje sopstvene odluke da ne glasaju za smjenu ove nakaradne vlasti i banditskog sistema koji razara Republiku Srpsku. Ili neko zaista misli da osim onih koji su se dočepali privilegija ili dali za njih ono što se ne daje misli da je stanje u Republici Srpskoj dobro? Stanje u Republici Srpskoj je takvo da ćemo njihove male i velike privilegije kao narod skupo platiti ako ih ne srušimo u oktobru. I to od Trebinja do Novoga Grada svi osjećamo, svjesno i podsvjesno. Ili bi bar trebalo da je to tako.
Dobar je, dakle, ovaj narod. U njega nikada ne treba gubiti vjeru, ali decenijama lagan i naprosto sluđen praznim pričama ponekad biva licemjeran ma kako god to grubo zvučalo. Zar se baš tako ne može okarakterisati stalno komentarisanje opozicije na svim mjestima društvenog okupljanja, od slava do kafana.
Te „što Vukan onako, te što ovako“, te „kakva je Trivićka“ ili „šta ono radi Draško“ ili „gdje je Vukota“ i td i td. A suština je da bi se svaki dan stavljajući prst na čelo trebali pitati šta radi i je li normalno kako radi Dodik, je li moguće da nam je osoba poput Cvijanovicke predsjednica ili onaj veseli Radovan premijer.
Je li moguće da nam o sudbinama odlučuju individue poput Vulićke, Majkićke, Ćurića, Vasića, Rajka Papovića, Luke, Milovića i sličnih? Da li je moguće da su zbog opstanka na vlasti spremni prodati sve što imamo, počev od nacionalnih interesa? Pa samo se okrenite oko sebe i razmislite koga i kakve ovaj režim forsira! Da li je moguće da su potonji izbili pred prve u svim porama društva? Da li je moguće da je neko umislio da smo maloumni i ovce pa nas svako malo lažu i lože istim višedecenijskim lažima!? Narode, pa nije za stanje u državi kriva opozicija nego vlast, osvijestite se! Crvena režimska mašinerija i njeni beskičmeni sateliti koja nas iznutra izjeda jaše na vlasti evo već deceniju i po! Oni upravljaju procesima a ne opozicija i oni radi opstanka Srpske moraju da odu sa vlasti i politički nestanu! A onda da spašavamo što se spasiti da i da vratimo pozitivnu energiju, normalne teme i optimizam.
Svjestan sam ja, naravno, da je ovo samo jedan dio odgovora i ne sporim da postoji i drugačije razmišljanje o navedenom te da se i ono može argumentovano braniti. Drugi dio sveobuhvatnijeg odgovora tako bi, možda, moga da ide i u ovom pravcu.
Nisu samo razlicite netrpeljivosti, lične sujete i međusobice, kalkulacije i briga o uskostranačkim interesima razlog određenih neslaganja u opoziciji niti se može poreći da rečenica „ svi su isti“ dolazi iz već navedenih razloga.
Meni se čini (ili se tome nadam) da u Srpskoj, doduše sporo i ponekad golim okom nevidljivo, ali godinama i konstantno, iznutra, vri i sazrijeva. I to se već i u vazduhu osjeća. Kao da malo nedostaje da to iz svih nas prokulja i da razlicite brane u nama puknu. A onda gdje će se to zaustaviti ko zna. Možda se i zato narod pita šta se i što se u opoziciji dešava? Možda je bar za promjenu vlasti ako ne i sistema baš sada zrelo? One iskrene i časne ljude, hiljade njih i desetine hiljada njih, koji svim srcem radi budućnosti novih srpskih generacija žele demontiranje nakaradno nasađenog sistema ovdje ću posjetiti na sledeće. Da bi imali šansu da mijenjamo sistem moramo oboriti nakaradnu vlast! To iziskuje i da se po neka knedla proguta i kompromis napravi.
Ovdje je suština da se ispod površine u stvari upravo odigrava društveni sukob između onih koji hoće demontažu sistema i onih koji bi se zadovoljili samo promjenom vlasti. Čini mi se da upravo to ne shvataju mnogi koji upravljaju procesima u opoziciji, narocito oni koji su u vrhovima stranackih struktura. Puls naroda im govori da je potrebno da se u drugi plan skloni stranacka politika olicena, precesto, u borbi za pozicije i namjestenja kadrova koji su, neki od njih, umislili da su im Bogom dati. Ne! Najbolje ljude, obrazovane, mlade, nekompromitovane, nacionalno svjesne i beskompromisne naprijed, program ozdravljenja Republike Srpske u ruke i u narod, primjerom! To je put, jedini put! Duboke stranacke strukture moraju da shvate da je bas takvo njihovo (ne)ponašanje uzrok mnogih problema koji za posledicu imaju da se sad „mora“ kalkulisati za nekim opskurnim likovima poput Nešića, Skoka i sijaseta sličnih.
E pa ne mora! Računati na takve jer oni eto „vuku toliko i toliko glasova“ a podmuklo odbacvati onoga koji se sve ove godine bukvalno troseci cijeloga sebe za opstu dobrobit davao jeste politički legitimno ali je prije svega nemoralno! I sad bi još on trebao ćutati i pustiti da to tako biva. E ne biva! Takve kalkulacije će se mnogima obiti o glavu. Vukanu i onima koji su uz njega ponajmanje. Jer sta bi to on više ikome treabao dokazivati a da svojom borbom za ovih deset i više godina nije dokazao? Ne trazite „balvan u oku brata svoga“ nego se zapitajte zašto nema više Vukana u ovoj državi!? Vukan je mjera ovog naroda htio to neko da prizna ili ne! I on je pokazao da se beskompromisnom borbom može mnogo toga uraditi!Najlakše je sjediti i biti u zavjetrini ili se sakriti u velike organizacije. Nesic nije opozicija, Skoko i njegovi nisu opozicija, svi oni koji imaju dodir sa crvenim nisu opozcija i tačka. (Zar nije dovoljan primjer Gacko i ostale opštine u kojima su obje ove stranke na vlasti sa SNSD –om). Kakvo je razbijanje ako se to jasno kaže? Sad bi trebao i da se zbog toga pravda. E pa ne bi i neće!
Izbori dolaze i svi žemo mi imati izbor. Za početak bez ikakve trunke kalkulacije i izgovora moramo stati uz Jelenu Trivić. Obaranje nenarodne vlasti mora biti imperativ i najmanji zajednički sadržalac. Svi oni koji ne misle da je stanje u Republici Srpskoj dobro moraju biti ubijeđeni da glasaju protiv SNSD a. Tu moraju da se pokažu i SDS i PDP, pa i Vukan iako ja lično mislim da on više ništa i nikome ne treba da dokazuje. Vukanu samo treba šansa a oni koji hoće obaranje i početak demontaže sistema moraju da mu je daju. I tu, prije svega mislim na narod jer je narod ključan.
I da ne bi bilo da neko ima tapiju na opoziciono misljenje dodaću, iako sa mučninom u želucu i ovo pa iako je negdje i kontradiktorno sa predhodnim. Politika je svakakva, mutna i prevrtljiva, ponajmanje čista, pa u njoj nije nemoguće da se i oni koji su u suštini isti razidju i budu protiv. Što bi neki moji Hercegovci rekli „ samo nek glasaju protiv ovih nesreća pa kakvi su god“. Dakle, svojim putem ali neka se dokažu i mimo nas.
I na kraju. „Svoju nezavisnost jedan narod će očuvati ne ako se osami nego ako se osnaži, na vrijeme i svim sredstvima, prije nego što u borbi sa bijedom oduševljenje podlegne“, pisao je Milan Grol 1. novembra 1945. godine
DO KONAČNE POBJEDE!
MILAN NIKČEVIĆ
