Mi, Nevesinjci i nepogode
Na muci se poznaju junaci! Lako se hvalisati i lupati po prsima (što mi Srbi često radimo), ali hrabrost, ljudskost, požrtvovanost, čojstvo i junaštvo treba pokazati kada je neko u nevolji. Čini mi se da neki Hercegovci, a posebno moji Trebinjci, nisu pokazali veliku sabornost i požrtvovanost tokom snježnog nevremena koje je pogodilo veći dio Hercegovine i ostalih dijelova Republike Srpske. Dok su se Berkovići, Gacko i Nevesinje danima borili sa nezapamćenim snježnim nametima i nevermenom, osim u rubnim dijelovima na sjeveru opštine, u Trebinju nije bilo snijega. Kao najveći, najbogatiji i najrazvijeniji grad i centar regije u kome živi gotovo pola stanovnika male Hercegovine, očekivao sam od lokalne vlasti da će u skladu sa svojim mogućnostima pružiti kakvu takvu pomoć komšijama i priteći u pomoć.
Nažalost osim grupe hrabrih planinara iz „Vučjeg zuba“ i nekoliko entuzijasta svi ostali su u toplim domovima pored televizora posmatrali kako se Nevesinjci bore i opstaju bez struje u polarnim uslovima. Možda nismo mogli učiniti mnogo, ali smo trebali pokušati i braći i komšijama priskočiti kada su u nevolji. Hvalimo se velikim budžetima od 18 do 23 miliona i da je vlast iz rezervi izdvojila desetak hiljada maraka i poslala nekoliko bagera i teških mašina privatnih preduzeća u Nevesinje ne bi se puno osjetilo. Nevesinjci su se danima sami bez ičije pomoći i podrške borili sa ogromnim nanosima snijega, i nekoliko bagera i odmorni ljudi i posade puno bi im značili. Mogli smo skupiti grupu mladih i vrijednih nezaposlenih mladića, platiti im dnevnice i sa iskusnim planinarima poslati ih u zavejani grad da pomognu bar staračkim domaćinstvima da prokopaju tranšeje u snijegu i stoku dovedu do izvora. Ako nismo ni to, mogao je načelnik sa saradnicima i Civilnom zaštitom sjesti u terenska vozila i otići do Nevesinja, odnijeti bar simbolične pakete vode, hrane, odjeće, obuće, ćebadi, pružiti moralnu podršku i dati do znanja braći da nisu sama u nevolji.
Ipak mi nažalost i na našu veliku sramotu ne uradismo ništa. Kakav smo to mi centar regije kada se na nas ni u u nevolji niko ne može nasloniti? Zašto smo samoživi, i zašto gledamo samo svoj lični interes, i zapitamo li se nekada hoćemo li i mi biti u sličnoj situaciji, i ko će nam priskočiti u pomoć? Zašto postoji Savez opština istočne Hercegovine, zašto se sastajemo i razgovaramo, kakva je uloga ovog tijela ako jedni drugima u nevolji nećemo priteći u pomoć? Ako su me čelnici moje opštine razočarali, onda su mi Nevesinjci pokazali da još ima nade za spasenje i izbavljenje. Fasciniran sam i oduševljen stoičkim držanjem i ponašanjem stanovnika ovog malog i siromašnog mjesta koje je uvijek kroz istoriju krvavilo na granici otadžbine. Takvu solidarnost, sabornost i požrtvovanost danas je rijetko vidjeti. Danima bez struje i vode na temperaturama i do – 20 stepeni Celzijusa jedni drugima otkopavali su vrata, prolaze, pravili prtine donosili vodu, drva, pojili stoku… Na ulici sam sreo više osoba koje su strpljivo na izvoru satima čekale red da napune bidone vode sebi i svojim komšijama, kilometrima kroz visok snijeg pješačili do kuća, ali niko nije pokazao nikakvu vrstu nezadovoljstva. Niko se nije žalio, kukao, tražio neku pomoć, optuživao i napadao putare, električare… Svi su realno shvatili da je prirodna nepogoda prouzorkovala tešku situaciju, i smogli su snage i hrabrosti da se bore sa snijegom i problemima, jedni drugima pomažu znajući da će život vrlo brzo da se normalizuje. Trebam li naglasiti da tri noći u Nevesinju nije bilo struje, i da nije zabilježena nijedna krađa ili najmanji prekršaj ili incident.
U Trebinje sam se vratio sa jakim utiscima i emocijama, ponosan i srećan što sam shvatio i vidio da još ima Hercegovaca koji su očuvali tradicionalne moralne vrijednosti, čojstvo, poštenje, sabornost, požrtvovanost… Ipak brzo sam se zabrinuo kada sam pomislio šta bi se dogodilo u mom rodnom Trebinju da ga ne daj Bože zadese slične prirodne nepogode. Da li bismo jedni drugima pritekli u pomoć, podijelili komad hljeba i slanine, dobro i zlo… Da li bi se ukućani tokom noći smjenjivali dežurajući na krovovima kuća kako nam komšija ne bi „poznao“ meso u sušnici… Da li bi svi bili isti i zajedno išli na Studenac da podijelimo bidon vode, ili bi se cisterne dogonile zaslužnim građanima iz „prve klase“ da mogu da se kupaju, dok bi ovi iz nižih klasa treći dan dobili po bocu vode za piće….
Dugo sam o svemu razmišljao, pokušavajući da odgonetnem zašto je ovakvo stanje. Da li je možda stvar u vaspitanju, gorštačkom mentalitetu, izdržljivosti ili u tome što je mercedes star 25 godina jedino službeno vozilo u opštini. Nisu svugdje svi ravnopravni i isti, ali da li je možda stvar u činjenici da u Nevesinju nema velikih javnih preduzeća i raslojavanja stanovništva… Da li bi Nevesinjci bili požrtvovani i solidarni da imaju HET, Elektroprivredu i druga javna preduzeća, i da se stvorila mala kasta privilegovanih sa više poslova, plata i basnoslovnim primanjima, a da ponižena sirotinja ne može ni hljeb da zaradi? Mnogo toga ne znam, ne poznajem i nisam naučio da bih sebi odgovorio na ova teška pitanja. Siguran sam da i mnogo pametniji, iskusniji i obrazovaniji od mene ne bi lako dali odgovore na mnoga pitanja koja jedni drugima svakodnevno postavljamo. Ipak, siguran sam da ni u Trebinju ne bi bilo ovoliko kriminala, razbojništava, krađa i narušenih međuljudskih odnosa da ono što imamo pravednije i poštenije dijelimo.
Kada bi umjesto podobnosti, boje partijske knjižice i poslušnosti cijenili obrazovanje, radne navike, sposobnosti, kada bi umjesto davanja pet plata tročlanim porodicama pokušali pravednije podijeliti ovo malo radnih mjesta što imamo i dali hljeb i posao prvo onima kojima je to najpotrebnije a tek na kraju suprugama, rođacima i prijateljima direktora, ministara i načelnika siguran sam da bi se za par godina broj prestupnika sa one strane zakona smanjio više nego u svim dosadašnjim policijskim akcijama. Nadam se u Boga da će nam pomoći da imamo pameti i da se izbavimo. Siguran sam da Nevesinja i Nevesinjaca ima još mnogo u našem narodu, samo im trebamo dati šansu i priliku da dođu do izražaja i da se na njih ugledamo. Nadam se da će se po starim tradicionalnim moralnim vrijednostima poznavati svaki domaćin u Hercegovini. Nadam se da će nam ovo malo iskušenje biti velika škola i da ćemo u nedaćama koje su pred nama nesebično pomoći braći u nevolji, i pokazati daleko više međusobne solidarnosti, požrtvovanja, sabornosti i odgovornosti. Na kraju svi, a posebno naše vođe, trebamo se prisjetiti riječi velikog Srbima islamske vjeroispovjesti Meše Selimovića koji je između ostalog napisao…"Narod je pust broj, rasuta snaga. Nema jednog cilja, ništa mu nije zajedničko osim neposredne koristi i straha. Selo selu pomoći neće ako naiđe opasnost, svako se nada da će njega mimoići….“ Nebojša Vukanović
