Gledajući svoju sredinu, ne mogu a da se ne zapitam da li imamo posla sa poluintelektualcom kao rak ranom društva ili stepenom nižim od toga. Slobodan Jovanović, ugledni srpski pravnik i istoričar, još tridesetih godina prošlog vijeka objasnio je pojam ‘poluintelektualac’. To je, prema njemu, ona osoba koja je uredno, pa možda čak i uspješno završila školu ili fakultet. Međutim u vidu moralnog ili kulturnog vaspitanja nije stekao ništa, a politička ambicija postala mu je svakodnevna pojava. ‘Sve ceni prema tome, koliko šta doprinosi uspehu u životu, a uspeh uzima u „čaršijskom” smislu, dakle sasvim materijalistički. Politička ambicija jednog poluintelektualca zapravo i nije politička. Ona se sastoji samo u tome, da se čovek kroz politiku obogati i da na visokim položajima progospoduje’, dakle strogi materijalizam.
Međutim, mi imamo drugi problem. Usljed najveće krize ‘odliva mozgova’, odnosno odlaska naše omladine, javlja se podgrupa poluintelektualca – osobe sa kupljenim diplomama. Sigurno da Slobodan Jovanović nije mogao da zamisli da će srpsko društvo zadesiti ta nesreća.
Ti diplomci su ozbiljni partijski vojnici, valjda svjesni da u slučaju meritokratije nikada ne bi došli na odgovorne funkcije ili možda uopšte na funkcije. Poznati vic da u mornaricu primaju isključivo neplivače jer će duže braniti brod, postao je naša stvarnost. Nepodobni su svi koji misle glavama i koji imaju potrebu da ukažu na propuste, a najpodobniji su oni iz podgrupe poluintelektualaca, koji su svoje obrazovanje potvrdili u velikim univerzitetskim centrima poput Širokog Brijega, Travnika, Sremske Kamenice i sl. i spremni su da brane partiju kao neplivači brod.
Mladi ljudi, koji su epicentar dešavanja, razvoja i budućnosti, postali su sijenke navedenih pojava. Razlog za to je strah ili manjak karaktera. Ukoliko se radi o strahu, vrijeme je da se ipak probude, jer nelogično je da se glave savijaju ispred takvih ljudi. Kako da molimo za posao osobu koja fakultet nije ni završila, a na odgovornoj je funkciji?
Nije rješenje u izmoljenom poslu, potvrđenom javnim SRAMOĆENJEM (obrazovanih) ljudi u vidu botovanja i mahanja zastavama. Nije rješenje u izopštavanju talentovanih i spremnih ljudi za doprinos, koji nažalost ostaju na marginama društva zbog partijskih poslušnika. Vrijeme je da se omladina osvijesti, prestane biti u sivilu starijih ili (ne daj Bože) neobrazovanih, samo zato da bi se dobio posao. Vrijeme je da se prekine niz negativne selekcije, da obrazovanu omladinu ne šaljemo u inostranstvo i da mladi budu talas promjena.
Situacija u kojoj se dobijaju ugovori na određeno u zamjenu da se na izbore donese 100 glasova, idealna je prilika za režim. Držati na lancu takvih 30-ak ljudi, garant je nekolike hiljade glasova na izborima, nauštrb marginalizovanja svega vrijednog.
S toga mladi pod hitno treba da se osvijeste i prepoznaju da su igračke u rukama svojih ‘makroa’, vrlo često, znatno niže obazovanih od njih samih. Spoznaja ovog sindroma je osnov, jer ovo društvo zaslužuje da se živi bolje i dostojanstvenije! Kako radili tako nam Bog pomogao.
U pamet se narode!
Nastaviće se…
Lazar Radan
