palpal

Jesmo li najveći demografski luzeri – kolumna Zagorke Grahovac

Pročitajte zanimljiv i analitičan tekst profesorice engleskog jezika u nevesinjskoj Gimnaziji Zagorke Grahovac, koja piše o jednom od najvećih demografskih problema u Republici Srpskoj – demografiji!

JESMO LI NAJVEĆI DEMOGRAFSKI LUZERI?

 

Nije prijatan osjećaj pročitati članak u stranom časopisu sa naslovom „BIGGEST DEMOGRAPHIC LOSERS“ i shvatiti da je titula najvećeg demografskog gubitnika dodijeljena upravo nama. Naime, predviđanja su da će BiH, ukoliko se nastavi ovaj trend odlaska iz zemlje, do 2050 a možda i prije pasti na svega 3.05 miliona stanovnika, što bi bilo 29% manje nego što smo imali prije rata. Šta kaže Evropa možda ne bi trebalo ni da nas brine jer smo prije nekoliko dana u Budimpešti čuli da u Evropsku uniju “ mi svakako nećemo biti primljeni“ pa ne moramo da im se ulagujemo.

Znali smo to i prije Samita jer se posljednjih 15 godina prema Evropi krećemo tempom “korak naprijed, nazad dva“. Naši su politički lideri upravo „sebičnu“ Evropu i okrivili za sve probleme a čuli smo i kako izražavaju zabrinutost zbog uticaja LGBT lobija i rodne ideologije na natalitet. Neko ko ne poznaje prilike mogao bi steći utisak da nam je najveći problem dilema da li je politički korektno reći da je majka žena a otac muškarac ili ćemo se u budućnosti morati služiti terminima roditelj 1 i 2.


A kad već govorimo o političkoj korektnosti zar ne bi bilo politički korektno da od političara konačno čujemo istinu o tome šta su nam stvarno najveći problemi?
– Da priznaju činjenicu da je naš demografski problem toliko ozbiljan da ga treba shvatiti kao strateško pitanje opstanka a da smo očigledno nemoćni da se izborimo sa demografskom katastrofom koja nas je snašla.
– Da je naš stvarni problem to što 50 % mladih ljudi žele da odu odavde (i ne samo da žele nego kopaju nogama i rukama da odu ) i da porodicu stvaraju tamo negdje u “sebičnoj“ Evropi koja će im pružiti što ova zemlja nije.
-Da ljudi idu odavde jer radeći pošteno za godinu dana mogu uštedjeti samo da kupe drva .


-Da je u tu istu “ sebičnu Evropu“ već otišao zastrašujuće veliki broj ljudi.
-Da u Austriji prema podacima iz 2017. godine živi 167.000 ljudi koji su rođeni u BiH, te da Bosanci i Hercegovci čine 5% ukupnog stanovnišva Beča a 2 % ukupnog stanovništva Austrije.
– Da 190.000 naših ljudi živi u NJemačkoj a da je u periodu od 2013 -2019 godine za Sloveniju izdato 47.000 radnih dozvola za naše građane.
-Da je prema podacima EUROSTATA samo u 2020. godini izdato 22.716 dozvola prema EU za građane BiH ( i to nisu podaci za sve zemlje).


-Da ni jedan grad niti lokalna zajednica u Republici Srpskoj u posljednje dvije godine nisu imale pozitivan prirodni priraštaj.
-Da je prema podacima agencija za statistiku u BiH u 2020. godini negativan prirodni priraštaj bio 16.393, odnosno, za toliko je bio veći broj umrlih od rođenih.
– Da je Bosna i Hercegovina jedna od zemalja sa najnižom stopom fertiliteta u svijetu(1.26), što je mnogo niže od 2.1 koliko je potrebno samo da bi se održala zamjena generacija.
-Da ni jedna Vlada nije učinila dovoljno da podstakne rađanje i zaštiti majke i djecu.
-Da projekat E-bebe koji je promovisan kao mjera pronatalitetne politike nije ni vrijedan pomena, jer se niko neće odlučiti da rodi dijete samo zato što će mu na kućnu adresu biti dostavljen dječiji rodni list.
Mogli smo imati dobru pronatalitetnu politiku da smo u tu dugoročnu investiciju u budućnost uložili sve one pare koje su date za kupovinu odbornika, papaka, sigurnih glasova, zgrada, namještaja i automobila.
Jer svaka dobra populaciona i porodična politika je skupa. Zahtijeva mnogo truda i mnogo novca koje naša država nema i ne želi da uloži. Danas visoke stope nataliteta imaju upravo one zemlje u kojima su porodične norme fleksibilne, gdje je ženama omogućeno da rade i da raspolažu novcem, gdje imaju dobro organizovanu brigu za djecu i jaku podršku društva, kako je recimo u Francuskoj ili Švedskoj.

Čitava mudrost je u tome da porodice sa više djece ne bi smjele imati značajno niži standard od onih koje nemaju djecu, a država bi morala to da im omogući.
I kako to da je “ tokom građanskog rata u BIH broj rođene djece bio mnogo veći nego u doba mira? Iako djeluje potpuno apsurdno zapravo odgovor svi znamo. U ratu smo imali nadu, viziju ljepše i bolje budućnosti koja će, vjerovali smo, doći kada se jednog dana osigura mir, a mislili smo tada da će kada se rat završi, političari nama i našoj djeci obezbijediti život dostojan čovjeka.
Sada, y miru, 25 godina nakon rata, gotovo da više niko u to ne vjeruje.