Ne, necu pisati o maloj bahatoj koja je skrsila sluzbeni auto u ranim jutarnjim satima poslije cjelonocne zurke. Drago mi je da nije teze povrijedjena i jos draze da nije ugrozila nikog drugog, neduznog.

Nebitan lik, proizvod nakaradnog sistema i ogledalo naseg drustva. Kome se ne svidja, imace priliku u oktobru da mijenja.

Nego, jutros kad sam cuo tu vijest o kojoj danas svi pisu i pricaju, sjedio sam i pio kafu sa covjekom koji je 100% RVI, ostao bez dijela tijela kao mlad momak dok jos nije bio potpuno svjestan ni gdje je, a ni zasto je tu gdje jeste i zasto mu se desilo to sto mu se desilo. Trideset godina nakon nesretnog rata, priseban, porodican, pristojan, ljudina, sutra ima porodicno slavlje, krsti unuku.

Da, ima unuku od godinu dana, postao je djed.

Ono sto me zapanjilo, ostavilo bez teksta i sta mi se cijeli dan vrzma po glavi je cinjenica da je njega ovo drustvo zaboravilo.

Tri decenije nakon rata, jedini amputirac u Banjaluci koji nije dobio stan koji ga po zakonu sleduje. Tri decenije spiskova, bodovanja, dijeljenja stanova, a ovaj covjek jos ceka. Kazu, nema stanova.

Nema stanova, a u 30% stanova u novoizgradjenim zgradama u Banjaluci nema ko navece da upali svjetlo.

Price vlastodrzaca o zaposljavanju djece poginulih boraca koji odavno i sami imaju djecu, neki i unuke, ili stambenom zbrinjavanju RVI, porodica poginulih meni su postale toliko strasne da o tome nikad ne govorim, jednostavno ne mogu, sramota je to spominjati nakon trideset godina.

Nema stanova, nema novaca za takve, a kad pomislim na sta i kako se sve trosi budzetski novac, kakvi su projekti postali prioriteti, ili eto kako se zorom skrsi sluzbeni auto vrijedan trecinu ili polovinu necijeg stana, upitam se samo ko smo i u sta smo se kao narod pretvorili.

Igor Mandić, odbornik Liste za pravdu i red u Skupštini grada Banjaluka