Banjaluka se priprema za obilježavanje svog najvažnijeg datuma, 22. aprila.
Dok će mnogi sugradjani, umjetnici, humanitarci, prijatelji Banjaluke i Banjalučana zasluženo primiti priznanja za doprinos našem gradu, jedna odluka baciće sjenku na ovogodišnje svečanosti povodom Dana grada.
Najava da će najviše gradsko priznanje pripasti nekadašnjem gradonačelniku Dragoljubu Davidoviću kojeg je narod, ne bez razloga, prozvao Zgradoljub, pokušaj je da se zaključa istina o deceniji u kojoj je Banjaluka gubila resurse, imovinu, pa i živote.

„Ključ grada“ bi trebao biti simbol moralnog integriteta, a ne stranačka plaketa kojom SNSD nagrađuje sopstvene kadrove, ili svoje političke patrone. Dodik 2004., Radmanović 2009., Čađo 2012., Željka Cvijanović 2018., Ðajić 2025., su vedete SNSDa koje su dobile ovu nagradu.
Uvrštavanje Dragoljuba Davidovića u ovo društvo nagrada je za vjernu službu sistemu koji je javni interes Banjaluke podredio interesima partijskog vrha i njima bliskih investitora.
Upravo se u Davidovićevo vrijeme zavrtio točak investitorima podobne arhitekture. Regulacioni planovi pretvoreni su u servis probranim investitorima. Vrijeme kada je arhitektonsko-građevinska struka kapitulirala pred politikom ličnih interesa.
Afere „Autoprevoz“, „GP Krajina“, zemljište Poljoprivredne škole, ZIBL i tragična žrtva Milana Vukelića, čije ubice do danas nisu identifikovane, dio su mračne zaostavštine toga vremena.

Kao odbornik u Skupštini grada Banjaluka, imam obavezu prema građanima, a ne prema bilo čijim direktivama ili krunisanju bilo čijih biografija.
Zbog svega navedenog, ne mogu i neću podržati inicijativu da se Dragoljubu Davidoviću dodijeli „Ključ grada“.
Moj glas protiv neće biti glas protiv imena, nego protiv sistema koji javno dobro tretira kao privatni plijen.

Igor Mandić, odbornik Liste za pravdu i red u Skupštini grada Banjaluka