Prenosim u cjelosti Saopštenje koje je objavljeno na stranici Gradske Boračke organizacije Trebinja, povodom aktuelnih dešavanja, incidenta na Bardači i srednjeg prsta koji je Milorad Dodik pokazao veteranima i demobilisanim borcima Vojske Republike Srpske.
Nekad i sad
Da je neko prije 30 godina borcima VRS rekao da će poslije rata na čelo Republike Srpske doći nekršten čovjek kome tamjan smrdi, koji će se hvaliti kako je ponosan time što nije bio borac, te da će taj isti opljačkati i na prosjački štap dovesti Republiku Srpsku, trećinu stanovništva raseliti,a borce koji odbraniše svoj narod i ognjišta tretirati kao građane drugog reda, svi bi rekli da je to nemoguće. Kada bi uz to dodao još da će na grudima toga čovjeka sijati sva moguća ordenja SPC i da će se crkveni velikodosrojnici takmičiti ko će mu se bolje dodvoriti i veću salvu hvalospjeva izgovoriti, svi bi posumnjali u zdrav razum tog čovjeka. Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje.Prije 30 godina smo bili ponosan narod, dostojan svojih predaka.
Znali smo svoj cilj, imali ideale, razlikovali dobro i zlo, pa smo zahvaljujući tome i uspjeli da se spasimo od zla koje je prijetilo da nas zatre. Zlo koje je tada na nas krenulo nije bilo malo, ali jaka vjera u ispravnost onog što radimo nas je održala. Imali smo rukovodstvo koje nije bilo idealno, ali je u dobroj mjeri dijelilo sudbinu naroda. Imali smo Crkvu, koja je bila duhovna i moralna vertikala, pa je kao takva bila i korektivni faktor političarima, da ne bi previše zastranili. Imali smo patrijarha Pavla, koji je u to vrijeme bio živi svetac, i svojim primjerom pokazivao nadmoć duhovnog nad materijalnim.
Milošću Božijom u to vrijeme dođe u Hercegovinu vladika Atanasije. Zavolio je ovaj narod i ovaj krš kao što majka sina jedica voli. Skoro da nije bilo položaja do koga nije stigao u svojim starim cipelama i uvjek zakrpljenoj mantiji. Uvjek kad je teško bio je tu da osokoli, produhovi, ako treba i zaruži, isti prema caru i prosjaku, svi smo bili jednaki. Bilo i prošlo, ali opstali smo baš zato što smo bili ovakvi. Danas su neka druga vremena. Političari se ponašaju kao da narod postoji samo da bi njima služio. Crkvenjaci su zavolili srebrenjake, i kao i političari se odvojili od naroda. Predsjednik pokazuje srednji prst borcima, patrijarh Porfirije mu sutri dan kači ko zna koji orden, a vladika Dimitrije ga naziva svojim bratom. Ovakvi opstati ne možemo, gdje smo pogriješili?