Kao što u olujna, burna i teška vremena vihori i kovitlaci talog i mulj sa dna privremeno izbace na površinu, tako u političkim burama, olujama i nemirnim vremenima na vrh iskoče ljudska ništavila, moralne amebe, razno političko smeće, otpad i potonji od potonjih nesoja. Jedan od takvih je i dobojski Omer-beg, kako ga nazvaše partijski drugovi iz SNSD-a prije nego im se priklonio, predratni kadrovik i saradnik UDBE, u potonja vremena nekrunisani vladar Doboja i okoline. U svakom normalnom i uređenom društvu, koje je prošlo lustraciju, (onomo)on bi bio na stubu srama, zbog predratnog uhođenja, prljavih poslova, pljačke i progona u ratu, posleratnog svjedočenja protiv najbližih saradnika i prebacivanja odgovornosti na druge kako bi spasio svoju glavu, poratne političke korupcije, kriminala, trgovine, političke prostitucije…
Nažalost Obren je sada na vrhu, a tamo ne bi bio sigurno da je živ pokojni Branislav Garić, čije ubistvo i pozadina nikad nisu rasvijetljeni, a ubica ni dana nije proveo u zatvoru jer ga je vlast amnestirala proglašavajući ga lažno ludim, tako oslobodila odgovornosti, omogućila „ludaku“ da i dalje nesmetano gradi po Doboju.
Obren je iskoristio ubistvo pokojnog Branislava Garića i tajne zakulisane veze sa režimom da preuzme konce i iskoči na površinu, a onda u pravom trenutku, na mig Službe i režima, skine kaput koji ga je godinama žuljao, a puno mu valjao i pomogao da skrije svoje pravo lice, i uskoči u SNSD, skupa sa političkim šljamom koji je okupio oko sebe. Upravo ti izdajnici danas su posjetili grob čovjeka koji ih je stvorio, i koga su mrtvog izdali.
Fuj! Iako je od političkih lešinara, previše je. Teško je slušati Obrenovu familiju i poslušnike koje je okupio, kako glume, liju krokodilske suze na godišnjicu ubistva čovjeka koga su izdali i prodali. Malo im je što su se okoristili od Garića dok je bio živ, pa još sada žele da uzmu neki politički poen od pokojnika koga su izdali i prodali.
Da im je iskreno žao pokojnog Garića tražili bi uporno kaznu za ubicu, ne bi sa njima sarađivali iza kulisa, došli bi u tišini na spomenik bez novinara i kamera, ispovidili se i zatražili oprost za vjerolomstvo, izdaju i krovikletstvo, a ne bi glumili ucvijeljene, pokušavajući se po ko zna koji put prodati narodu kao neke dobrice velikog srca, emotivci, savjesni i brižni.
Iskreno se nadam se da će se staložiti vrijeme i stvari u društvu, da će nedostojni i nemoralni pasti na dno društvene ljestvice, gdje im je i mjesto, i služiti kao opomena da se zablude, naivnosti i slične greške nikada ne ponove jer je cijena za društvo i narod previsoka.
Nebojša Vukanović
