S obzirom da kao narodni poslanik dobih poziv na “Svesrpski sabor”, događaj koji se već gotovo dva mjeseca najavljuje u javnosti, red je da se i oglasim po tom pitanju. Naime, jutros je stigao i zvanično poziv svim narodnim poslanicima Narodne skupštine Republike Srpske u kojem se navodi da će se 08.06. od 09.00 časova održati moleban u Hramu Svetog Save, te od 17.00 na Trgu Republike u Beogradu prirediti folklorna manifestacija od strane kulturno-umjetničkih društava sa obje strane Drine a između toga (vrijeme još uvijek nepoznato, a sadržaj još nepoznatiji) i prijem za narodne poslanike Srpske i Srbije.
Ono što je zanimljivo – jeste potpuna nepoznanica što se tiče bilo kakvih detalja, pa na kraju krajeva i cilja održavanja ovog sabora.
Stičem utisak da je sve predstavljeno u javnosti mnogo drugačije, pa sam i sam mjesecima bio u zabludi da će to biti jedan širi sastanak ili zajednička sjednica dvije Skupštine, ili u najmanju ruku sastanak lidera parlamentarnih političkih subjekata, što je svakako poželjno na nekom nivou, s obzirom na paralelne veze koje i de iure i de facto postoje između Republike Srpske i Republike Srbije, gdje će se raspravljati o mnogim gorućim temama po naš narod s obje strane Drine.
Prije svega, mislim da je odlazak stanovništva tema koja bi bila i više nego pogodna za raspravljanje.
Ja sam neko ko dobar dio godine provodi u Novom Sadu kao (još uvijek) student Pravnog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu i mislim da imam puno pravo govoriti i u ime prijatelja s kojima sam godinama nerazdvojan, a koji su rođeni ovdje.
Naravno, ovo je “zgodna” prilika da se osvrnem na određene činjenice, a svakako, kao i do sada, ostaću neutralan u političkom smislu, te se neću osvrtati ni na vlast, a ni na opoziciju u Srbiji.
Itekako je tačna ona da “Hercegovina cijeli svijet naseli, a sebe raseli”, a ništa pretjerano drugačije nije u Vojvodini. Imam prijatelja iz Ostojićeva koji je prije pola godine sa djevojkom iz Loznice otišao da živi i radi u Njemačku. Prethodno se cijela njegova porodica odselila u Njemačku. Imam i koleginicu sa fakulteta iz Stare Pazove čiji su roditelji već tri ili četiri godine u Njemačkoj. Takođe, imam i prijatelja, još iz djetinjstva koji više nije u Vrbasu u kojem smo se kao klinci družili, već je sa porodicom u Beču.
Novi Sad jeste u velikoj mjeri svijetla tačka, to barem mi Hercegovci možemo potvrditi jer je mnogo Hercegovaca koji su nakon studiranja ostali da žive i rade u Novom Sadu, ali vojvođanska sela i manje opštine su sve praznije i praznije. Južnije se ne krećem često, ali ima ona dobro poznata izreka koju mi je i mučno citirati, ali koja najbolje opisuje realnost.
Takođe, ono što me najviše boli i nervira jeste činjenica da je prava rijetkost da u čitaonici biblioteke “Matice Srpske” gdje su velikom većinom oni koji završavaju master studije, spremaju pravosudni ili pišu diplomske radove NE ZNAJU GDJE JE HERCEGOVINA.
Mnogi su čuli za Trebinje (ili bili u njemu) i tu se sva priča završava.
Nisam siguran koliko se u obrazovnom sistemu Srbije uopšte i uči o Republici Srpskoj, iako je to (srećom) u obrnutom slučaju potpuno drugačije, a malo bi mi bilo i 10 pasusa da objasnim zašto je samo Hercegovina važna i da bi bio red da se makar jedna prosto-proširena rečenica o njoj i nauči nakon stečenog osnovnog obrazovanja.
Ipak, postavlja se veliko pitanje i smisla obrazovnog sistema i sticanja zvanja na obje strane Drine, te bi za početak borba protiv KUPOVINE DIPLOMA morala biti jedna od prioritetnih tema i u Republici Srpskoj i u Srbiji.
GORUĆA TEMA koja bi se svakako MORALA naći jeste pitanje ISKOPAVANJA LITIJUMA, što na jednoj, što na drugoj strani Drine i ne moram se, takođe, ponavljati kakva je to posljedica po zdravlje i OPSTANAK stanovništva na ovim prostorima.
Mnogo je pitanja koja čekaju na odgovor, od 5,5 miliona evra koje je Srbija dala Srpskoj za rješavanje puta od Foče do Gacka, kojim se više desetina, a vjerovatno i stotina hiljada građana Srbije godišnje vozi.
Takođe, hvala Srbiji i za ulaganje u Bileću koju su vlasti Republike Srpske opustošile, ali ne mogu da pojmim da se nikada nije postavila bilo čija odgovornost i pitanje gdje je nestalo toliko miliona.
Isto tako, veliki problem je i prebacivanje glasača sa jedne na drugu stranu Drine i miješanje i jednih i drugih u izborne procese na suprotnoj obali Drine i to bi morala biti jedna od, takođe, gorućih tema.
Poznato je da je “Za pravdu i red – lista Nebojše Vukanovića” koju predstavljam u NSRS gotovo jedini politički subjekt koji se ne miješa ni na stranu vlasti, ni na stranu opozicije kada su u pitanju izbori u Srbiji.
Ja sam stava da se ni Trebinje ne treba pokoravati (iako to čini “uspješno” preko dvije decenije) Banjaluci, a kamoli da se politika Banjaluke kreira u Beogradu ili politika Beograda u Banjaluci ili Trebinju.
Naravno, sve ovo su samo moji lični stavovi (ili bolje rečeno krici) koji bi morali prevazilaziti dnevnu politiku.
Ipak, s obzirom da sam neko ko je pozvan da prisustvuje ovom događaju, manifestaciji, saboru ili kako se god nazivao a u isto vrijeme nemam NIKAKAV PODATAK koja je svrha ovog skupa, osim marketinške koja je očigledna, odnosno nemam predstavu ni u naznakama šta će se usvojiti, dogovoriti, ko će moći da se obrati i da li će biti konkretnih rezultata nakon svega, u samoj pripremi i vremenu (dva dana pred sabor koji je najavljivan gotovo dva mjeseca) sadržinski svakako “mršavog” poziva, imam jaku sumnju da sve ovo nema neku ozbiljniju svrhu, osim one dnevno-političke i populističke.
Iskustvo mi govori da bi možda neko mogao i da bude odlikovan nekakvim ordenom, te da bi to mogla biti potencijalno samo predstava vlasti, prije svega da će se obratiti govornici poput Milorada Dodika, Nenada Stevandića, Željke Cvijanović i Radovana Viškovića i time “predstavljati” mene i stav nas sa ove strane Drine, što je i više nego naopako i pogrešno, a gotovo svakodnevnim istupima u javnosti argumentujem zašto su ti isti nedostojni da vode i predstavljaju Republiku Srpsku.
Stoga, teško da ću se pojaviti na “prijemu”, “savjetovanju” ili kako god se to naziva, ali svakako ću otići u Hram Svetog Save na moleban, jer u nekim situacijama, a naročito gdje nas čeka da platimo preko 300 miliona u dva spora “Vijadukt” i “Ugljevik”, gdje se sprema kopanje litijuma na Majevici, očigledno da nas samo Bog može spasiti.
Iako mi do folklora nije, podržavam da se njeguju narodne igre i pjesme, ali se nadam da tada mikrofon neće uzimati političari, iako imamo pregršt pjevača i u tim redovima.
Đorđe Vučinić
