Prije desetak dana sa Dadom sam dogovarao kako da uradimo jedan intervju i video prilog o tome kako je spriječila trovanje građana i rijeke Trebišnjice pogrešnom deratizacijom koju je otkrila. Danima je padala dosadna kiša, bilo je jako nevrijeme, pa smo se dogovorili da sačekamo lijepo vrijeme i sunčan dan pa da onda uradimo razgovor uz Trebišnjicu, ne samo o tome kako je Dada alarmirala javnost i institucije, već kako je živjeti na raznim svjetskom meridijanima i kako bi društvo u Španiji i Meksiku reagovalo na sličan problem. Sunce se napokon pojavilo, ali nažalost Dada više nije sa nama. Sve se odigralo tako brzo da čovjek ostane bez daha i teksta, jer je teško naći riječi kojim bi se opisala njena harizma i dobrota.
Sve se odigralo munjevito i nestvarno, kao u nekom nevjerovatnom horor filmu. Kada me je prije par dana probudio Peca, Dragan Anđelić, naš zajednički prijatelj, i rekao da je Dada iznenada imala moždani udar i da su male šanse da preživi, nisam mogao da povjerujem da se to dogodilo nekom ko je bio zdrav, neumoran, u stalnom pokretu, sportski tip, vojnik, puna elana i životne energije.. Dadu sam posebno cijenio i volio kao iskrenog drugara jer je bila hrabra, pravedna i odvažna, imala stav i uvijek bila spremna da se suprotstavi moćnicima zbog nepravde i opšte stvari, bilo da se radi o peticiji o očuvanju starina u Starom gradu, radu azila za pse ili okupljanju Pravde za Davida, koje je organizovala u Trebinju kada je većina ćutali.
Dada i ja smo generacija, išli smo skupa školi, isti razred u trebinjskoj Gimnaziji, zezali se, družili i proveli divne trenutke prisjećajući anegdota iz djetinjstva i mladosti. Kao i mnogi iz naše sjajne generacije, koja se rasula širom svijeta, i Dada je svoj hljeb sa sedam kora zarađivala časno u Avganistanu, Španiji, Meksiku, radeći opasne i teške poslove. Životinje, posebno psi, bili su njena strast, a bila je poznat instruktor pasa, izvodila skupe obuke i dresirala pse da otkrivaju drogu, eksploziv, mine, nestale osobe… Posle specijalne obuke u Izraelu postala je instruktor K9 antiterorističkih timova. Imala je svoju firmu u Španiji, obučavala je pse i ljude, sarađivala sa policijom, vojskom, firmama i organizacijama širom svijeta koje se bore protiv kriminala i terorizma, stekla veliki ugled i reputaciju.
Uz kafu smo pričali o daljim planovima, kad prođe korona, a bio sam oduševljen kako je sa stilom i ukusom, od hercegovačkog kamena, teško zarađen novac iz svijeta donijela u Trebinje, sa svojim sinom Stefanom i porodicom izradila apartmane i lokal u trebinjskom Starom gradu. Nažalost sve je prekinula tragedija koja je šokirala cijelo Trebinje, jer vjerujem da nema Trebinjca koji nije poznavao uvijek veselu i nasmijanu Dadu.
Prije Dade, na isti tragičan način iznenada nas je nedavno prerano napustila i dobra Dara Runjevac, još jedna sjajna djevojka iz naše generacije sa kojom se prerano poigrala sudbina. I pokojna Dara i Dada uvijek su mi pružale podršku, razumjele moju borbu protiv vjetrenjača, jer su se i same borile na svoj način protiv nepravdi, i hvala im za svaki komentar, prijatna druženja i razgovore koje ću pamtim. Neka je pokoj duši dobroj Dadi i Dari, kao Jeleni, Bojanu i Ruži, koji su nas ranije napustili.
Nebojša Vukanović
