Na današnji dan 1999. godine NATO pakt počeo je agresiju na Saveznu Republiku Jugoslaviju, bez odluke i saglasnosti Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Punih 78 dana avioni su sipali bombe, osiromašeni uranijum, kasetne bombe, rakete „Tomahavk“, ispaljene sa brodova u Jadranu i iz NATO baze Aviano u Italiji razarale su škole, bolnice, fabrike, sjedište medijskih kuća, stanove, obdaništa… Najviše su stradali civili, preko 2 500, koje je odvratni Džejmi Šej i Havijer Solana nazvao „kolateralnom štetom“.
Među nedužnim žrtvama je bilo i mnogo djece. Za 78 dana NATO agresije poginulo je 79 dječaka i djevojčica, a smrt trogodišnje Milice Rakić postala je simbol kukavičkih i sramnih napada na civile. I poslije agresije nastavilo se masovno stradanje naroda od teških bolesti, kao posljedica trovanja i bombardovanja osiromašenim uranijumom.
NATO se nije libio da bombarduje ni sjedište Radio televizije Srbije, kada je poginulo 16, a ranjeno 18 radnika RTS-a, a spomenik „Zašto“ ispred sjedišta Javnog servisa Srbije opominje i podsjeća na teške dane velikog stradanja nedužnog naroda.
Tokom 78 dana agresije pričinjena je šteta od oko 30 milijardi dolara, a niko od odgovornih u komandi NATO-a i lidera zemalja koje su mimo odredbi međunarodnog prava pokrenule akciju licemjerno nazvanu „Milosrdni anđeo“ nije odgovarao za počinjene ratne zločine, ubijanje civila, trovanje, gađanje bolnica, škola i civilnih objekata.
U agresiji nisu stradali samo Srbi već i Albanci, a vrijeme je pokazalo da je Amerikanac Vilijam Voker obmanuo svjetsku javnost tvrdeći da se u selu Račak na Kosovu dogodio ratni zločin i ubijanje albanskih civila, a radilo se o teroristima OVK-a koji su poginuli u sukobu sa pripadnicma MUP-a Srbije i Vojske Jugoslavije.
Vojska Jugoslavije pokazala je veliku hrabrost, umješnost i sposobnost u odbrani otadžbine, iako je rat bio neravnopravan, a najmoćnije zemlje svijeta napale su malu Srbiju i Crnu Goru. Uprkos stalnom bombardovanju NATO-a Vojska Jugoslavije uspjela je da veći dio Kosova i Metohije očisti od terorista OVK, a posebno je bila herojska odbrana zemlje u bici na Košarama, kada je odbijen napad terorista i albanskih vojnika iz Albanije, a koji su bili neka vrsta NATO pješadije.
Iako je razaranje i bombardovanje trajalo 78 dana, Vojska Jugoslavije je uspjela vještim manervima, kamuflažom i dobrom odbranom da sačuva borbenu moć, a stratezi NATO-a su bili iznenađeni kada su nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma vidjeli sačuvane borbene potencijale i opremu. Veliki podvig bio je obaranje aviona bombardera „F 117“ koji se smatrao nevidljivim, a još se sjećam izbezumljenih lica španskih vojnika SFOR-a u kasarni Duži kod Trebinja kada smo ponoći prolazili pored njih slaveći obaranje aviona.
NATO je pokazao svoje pravo lice, karakter i stvarni cilj svog postojanja tokom bombardovanja Srbije, kao i ranije 1995. godine tokom napada i bombardovanja Republike Srpske. Mostovi na Savi i Dunavu su obnovljeni, kuće i zgrade dignute iz pepela, porušene bombardovane fabrike ponovo rade, ali ljudske živote i nedužne žrtve niko ne može vratiti.
Bombardovanje Beograda, Novog Sada, Danilovgrada i Prištine, 24. mart, tužni dan početka velikog stradanja, treba sve nas da podsjeća i opominje, da se zlo, nasilje, ratovi, agresije i bombardovanje više nikada ne ponove.
.
Nebojša Vukanović