Posle dugo vremena došao sam za vikend do Beograda da obiđem rodbinu i stare drugare, gledao fantastičan evroligaški derbi Crvena zvezda i Partizana u Areni, a onda i utakmice u završnici Svjetskog prvenstava u fudbalu. Moram priznati da je za mene veliko iznenađenje, koje izgleda kao čudo neviđeno u filmovima Živka Nikolića, da se u Beogradu navija za Hrvatsku. Bio sam sa svojim starim drugarima u jednom ugostiteljskom objektu u Novom Beogradu, i moram priznati da sam ostao u šoku kada sam vidio kako se psuje kad je Brazil poveo, te kako gosti skači i navijaju kada je Hrvatska izjednačila, a potom i prošla na penale.

Nisam siguran da bi neko smio na sličan način da na javnom mjestu, u restoranu ili kafiću u Zagrebu, Splitu ili Dubrovniku, navija za Srbiju, i vjerujem da bi ga neko napao i da ni imao neprijatnosti. Ali to je demokratija i vrijeme, koje doprinese da se tenzije između nacija i država koje su bile sukobljene snize.

Ne navija se za Hrvatsku samo u Beogradu, već i u Banjaluci, posebno u redovima vladajućih, što je i za očekivati imajući u vidu prisne odnose Dodika sa Hrvatskom, Milanovićem, Plenkovićem, Čovićem. Dodik je mudar i neće javno da prizna da se iskreno raduje pobjedi i navija za Hrvate, ali je njegov Denis Šulić, bivši potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske i predsednik Mladih socijaldemokrata, puno transparentniji i javno je na društvenim mrežama podržao Hrvate objavljujući sliku Luke  Modrića na svom profilu.

Hrvati su pokazali borbenost, upornost,  igraju dobro i zasluženo postižu uspjehe u fudbalu, kao mi nekada u košarci i odbojci. Nisu svi Hrvati ekstremisti koji mrze Srbe, ali nažalost i na Svjetskom prvenstvu je bilo puno onih koji su ismijavanjem progona 250 000 Srba iz Krajine, provocirali našeg Milana Borjana, golmana Kanade i Crvene zvezde, koji je kao dječak u Oluji morao pobjeći iz Krajine, slično kao i Miloš Degenek, koji igra za reprezentaciju Australije.

Nek se komšije raduju i vesele, imaju razloga, ali nikako ne mogu da shvatim patološku mržnju prema Srbima, koje nažalost i dalje imaju i gaje pojedini ekstremisti, iako su Srbi proterani i nestali sa vjekovnih ognjišta sa područja Hrvatske, kao što ne mogu da shvatim ni mazohisam onih čije su porodice stradale, a koji ne primijete uvrede Borjana i srpskog naroda.

Mržnja je loša, ma sa koje strane dolazila, nikom ne može donijeti ništa dobro, treba raditi na normalizaciji odnosa i istinskom pomirenju, na svim stranama, kako se užasne stvari iz prošlosti ne bi ponavljale, ali svakako da treba dobro poznavati nacionalnu istoriju, posebno dešavanja u 20-om vijeku, jer je ljudski praštati ali nikako zaboraviti.

Nebojša Vukanović