Odmah po povratku iz Hercegovine i slijetanju u Bakince Dodik je pozvao u svoju hacijendu najbliže saradnike i koalicione partnere na sastanak, koji je trajao do ranih jutarnjih časova, kako bi se dogovorili koje će korake dalje preduzimati. Unutar redova režima uvukao se veliki strah, vlada prava agonija jer su svi postali svjesni da se bliži kraj i da su došli do zida, ali su rijetki koji smiju da kažu Vođi koliko je sati. Rješenja nema, svaka nova izjava i potez samo dodatno otežaju situaciju, mnogi imaju zabrinute poglede, strahuju šta će se desiti i da li će ih sve povući na dno, a Dodik ih i dalje uvjerava da ga slijede u suludim potezima nadajući se da će blefiranje i radikalizacija da ih spasi, ali mu skoro niko više ne vjeruje.
Po mojim informacijama do varnica je došlo i između Tate i Sina, Milorada i Igora Dodika. Prestolonasljednik je ljut i ogorčen jer su nerazumni radikalni potezi ugrozili opstanak i biznis Prve familije, a cijela imperija mogla bi se urušiti kao kula od karata. Prve veće varnice unutar familije počele su nakon blokade računa, kada su prvi put osjetilu na svojoj koži posledice sankcija i pritisaka, a kulminiralo je porukom Marka Rubija, koja je raspršila poslednje nade u slamku spase.
Perjanik Rašo Kovačević odgovorio je na „tviteru“ na moj tekst koji sam objavio jutros, koji su prenijeli brojni mediji, a njegov status u nastavku prenosim u cjelosti, u cilju objektivnog informisanja ali i jer je dobar pokazatelj stanja i rasula na dvoru.
Klasičan primjer političkog mediokriteta, koji se za analizu političkih procesa zaustavlja na čitanju naslova. Da je slušao, ili barem pročitao moju izjavu, lako bi primijetio da je moja prva rečenica bila da mi se nimalo ne sviđa što je državni sekretar SAD Rubio tako komentarisao događaje u BiH.
Ali ključna poruka Marka Rubija baš jeste poziv liderima u BiH na konstruktivan i odgovoran dijalog i uz to, poziv akterima iz regije, Srbiji, Hrvatskoj, Mađarskoj i drugima da se uključe u taj dijalog.
Zato što je to, dijalog, jedino što je Rubio ponudio kao rješenje za krizu u BiH.
To što Vukanović i njegovi drugovi iz opozicije, po nalogu Sarajeva, to ne smiju primijetiti, sasvim je drugi problem.
Za Sarajevo je dijalog neprihvatljiv, jer čekaju da strani faktor završi stvar, isključivo u njihovu korist.
A Vukanović i ostali vazali iz kinder jajeta, ponizno i revnosno izvršavaju naloge iz Sarajeva, rušeći čak i iluziju o postojanju srpskog jedinstva i jedinstvenog odgovora Republike Srpske na pokušaje ponižavanja.
Ali Srbi i Srpska jesu jedinstveni. Samo njih par iz opozicije usamljeni čekaju mrvice sa sarajevskog stola.
