Od martovskog pogroma 2004. godine i prethodni agresije i bombardovanja NATO-a na Srbiju 1999. godine, nikada u novijoj istoriji nije bilo teže Srbima na sjeveru Kosova i Metohija. Uz pomoć zapada i međunarodne zajednice, koja Saopštenjima pilatovski pere ruke osuđujući javno poteze vlasti i policija Aljbina Kurtija a suštinski podržavajući njegovu unitarističku i antisrpsku politiku, došlo je do novog velikog talasa egzodusa Srba, prije svega iz četiri opštine sa apsolutnom srpskom većinom na sjeveru, Zubinog Potoka, Zvečana, Sjeverne Kosovske Mitrovice i Leposavića. Dovoljan je podatak da je lani u Leposaviću u osnovnu školu upisano 200 prvačića a ove godine svega 39, i svaki komentar je suvišan.
Tužno je gledati slike kako se u čisto srpskim sredinama na svakom mjestu i koraku skidaju trobojke, zastave i grbovi Republike Srbije a postavljaju obilježja samoproglašenog Kosova i vlasti u Prištini. Srbi na sjeveru, kao i drugim dijelovima Kosova, podnijeli su velike žrtve da bi se odbranili i opstali na svojim vjekovnim ognjištima, zadržali institucije Srbije, a onda je sve uništeno pogrešnom politikom, potezom pera, popuštanjem pred ucjenama i ultimatumom zapada, potpisivanjem štetnih sporazuma, od Briselskog 2013. godine do Vašingtonskog, Ohridskog i Francusko-Njemačkog, kojima su ukinute sve institucije Srbije na sjeveru a umjesto njih na silu se sada uspostavljaju albanske.
IZDAJA. To je jedina riječ koja opisuje stvarno stanje na Kosovu i Metohiji, a događa se upiravo ovo na što sam u bezbroj navrata javno upozoravao, od kada je Ivica Dačić još 2013. godine u zao čas za Srbe stavio paraf na Briselski sporazum. Pitam se gdje je sada Marko Đurić, bivši šef Kancelarije Vlade Republike Srpske za Kosovo i Metohiju a sada ministar vanjskih poslova, koji je nakon potpisivanja Briselskog sporazuma govorio kako smo razbili Albance sa 5:0 i kako će Srbi formirati Zajednicu srpskih opština kao i čelnici Srpske liste, koja je filijala vladajućeg SNS-a, i drugi političari čija je pogrešna politika i prihvatanje loših sporazuma doveli do toga da se gotovo trećina Srba iselila sa sjevera Kosova i Metohije, posebno od incidenta koji se dogovodio u manastiru Banjska u kome je nastardao jedan Albanac i više srpskih mladića i koji nikada nije rasvijetnjen.
Gašenje srpskih institucija, ukidanje srpskih pošta, telekomunikacija, energetske mreže i lokalnih samouprava i uvođenje tzv „Kosovske“ policije, pravosuđa i institucija, uspostavljanje graničnih prelaza Jarinje i Brnjak, pretvaranja administrativne linije u granicu, ulazak pa napuštanje prištinskih institucija, izazvalo je gnjev, očaj, apatiju i beznađe Srba, kojima se sada otima i imovina i stanovi, kao što je to slučaj sa radnicima Treple i drugih firmi posle 30 godina boravka u njima jer ih Priština pretvara u „svoje“. Tužno je što svi sad ćute i stavljaju glavu u pijessk i što niko od vlasti u Beogradu, koji su najodgovorniji, ne dođe na sjeveru Kosova i Metohije, razgovara sa narodom, položi račune i preuzme odgovornost.
Tužan sam kad vidim šta se događa sa našom braćom na sjeveru mnogostradalnog Kosova, ali i nemoćan da bilo šta uradim i pomognem. Žao mi je što ćuti javnost, iz straha da se ne zamjere moćnicima, što glasno ćuti naša Crkva, patrijarh i vladike, kao i većina političara i intelektualaca u Srbiji i kod nas u Republici Srpskoj. Velika su iskušenja pred našom nacijom i u narednom periodu, a nadam se da će naša braća na sjeveru Kosova i Metohije, u Zvečanu, Zubinu Potoku, Mitrovici, Leposaviću, okolnim selima i mjestima, izdržati i ovaj veliki pritisak i iskušenja. Apelujem na njih da nekako pronađu snage i izdrže, mada znam da im prevarnjnim i ostavljenim na cjedilu nije lako, jer će proći ova užasna vremena a valjda i nas, nakon decenija padova, nacionalnih poraza i tumaranja, napokon obasja jednom sunce, donese sreću, sigurnost slobodu i pravdu.
Nebojša Vukanović
